Kronike iz Narnije Lektira za 7 razred
Kronike iz Narnije
Pisac:
C. S. Lewis
Mjesto radnje:Radnja se odvija u Narniji, fantastičnom svijetu koji se nalazi u paralelnom svemiru.
Vrijeme radnje:
1940 godina
Tema djela:
Opća tema djela je borba dobra protiv zla. Narnija predstavlja idealno mjesto za ispitujući pitanja vjere, etike i ljudske prirode. Knjige istražuju ideje poput hrabrosti, ljubavi, milosrđa, zahvalnosti i pravednosti, te potiču mlade čitatelje da razmišljaju o tome što je ispravno, a što pogrešno.
Ideja djela:
Jedna od glavnih ideja serije je da je život putovanje. Kroz seriju, likovi prolaze kroz različite avanture, susreću nove prijatelje i neprijatelje, i suočavaju se s različitim izazovima. Svaki lik ima svoj put i putovanje, te se kroz knjige promatra kako odrastaju i razvijaju se.
Tijek događanja djela:
"Kronike iz Narnije" su serija od sedam fantastičnih knjiga za djecu napisana od strane engleskog pisca C.S. Lewisa. Evo naziva svake knjige u seriji:"Lav, vještica i ormar" (1950.)
Tema djela:
Opća tema djela je borba dobra protiv zla. Narnija predstavlja idealno mjesto za ispitujući pitanja vjere, etike i ljudske prirode. Knjige istražuju ideje poput hrabrosti, ljubavi, milosrđa, zahvalnosti i pravednosti, te potiču mlade čitatelje da razmišljaju o tome što je ispravno, a što pogrešno.
Ideja djela:
Jedna od glavnih ideja serije je da je život putovanje. Kroz seriju, likovi prolaze kroz različite avanture, susreću nove prijatelje i neprijatelje, i suočavaju se s različitim izazovima. Svaki lik ima svoj put i putovanje, te se kroz knjige promatra kako odrastaju i razvijaju se.
Tijek događanja djela:
"Kronike iz Narnije" su serija od sedam fantastičnih knjiga za djecu napisana od strane engleskog pisca C.S. Lewisa. Evo naziva svake knjige u seriji:"Lav, vještica i ormar" (1950.)
- "Knez Kaspian" (1951.)
- "Putovanje zore" (1952.)
- "Srebrna stolica" (1953.)
- "Konj i njegov dječak" (1954.)
- "Magični bubanj" (1955.)
- "Posljednja bitka" (1956.)
Svaka knjiga ima svoj jedinstveni tijek događaja, ali sve su povezane zajedničkim svijetom Narnije. Glavni likovi često se suočavaju s različitim izazovima koji uključuju borbu protiv zla i pronalaženje vlastitog mjesta u svijetu. Kroz putovanje i avanture, likovi uče važne lekcije o sebi i drugima.
Glavni likovi:
Glavni likovi:
- Lucy Pevensie - najmlađa od četvero braće i sestara, prva koja otkriva Narniju
- Edmund Pevensie - brat Lucye, koji se na početku priče pridružuje zlima stranama, ali se kasnije iskupljuje
- Peter Pevensie - najstariji brat i vođa skupine
- Susan Pevensie - starija sestra i razum
Kratak sadrzaj:
"C. S. Lewis: Kronike iz Narnije" je serija sedam fantastičnih romana za djecu koje je napisao britanski pisac Clive Staples Lewis. Radnja se odvija u Narniji, magičnoj zemlji u kojoj žive govorene životinje i drugi fantastični likovi. Opća tema djela je borba dobra protiv zla, a ideja je da je život putovanje. Kroz seriju, likovi se suočavaju s različitim izazovima koji uključuju borbu protiv zla i pronalaženje vlastitog mjesta u svijetu. Glavni likovi uključuju Lucy, Edmunda, Petera i Susan Pevensie.
O piscu:
C.S. Lewis (Clive Staples Lewis) bio je britanski pisac, akademik i teolog, rođen 1898. godine u Belfastu, Sjeverna Irska. Najpoznatiji je po svojim književnim djelima, uključujući "Kronike iz Narnije", ali je također napisao i druge knjige, kao što su "Problemi patnje" i "Screwtape Letters". Bio je član literarnog kluba "The Inklings", zajedno s J.R.R. Tolkienom i drugim piscima.
Lewis je diplomirao englesku književnost na Oxfordu i kasnije je postao profesor na istom sveučilištu. U svojim knjigama, Lewis je često istraživao pitanja vjere, morala i ljudske prirode, a bio je poznat po svom jednostavnom, ali snažnom stilu pisanja. Umro je 1963. godine u Oxfordu, ali njegova književna ostavština i dalje je popularna i utjecajna diljem svijeta.
O piscu:
C.S. Lewis (Clive Staples Lewis) bio je britanski pisac, akademik i teolog, rođen 1898. godine u Belfastu, Sjeverna Irska. Najpoznatiji je po svojim književnim djelima, uključujući "Kronike iz Narnije", ali je također napisao i druge knjige, kao što su "Problemi patnje" i "Screwtape Letters". Bio je član literarnog kluba "The Inklings", zajedno s J.R.R. Tolkienom i drugim piscima.
Lewis je diplomirao englesku književnost na Oxfordu i kasnije je postao profesor na istom sveučilištu. U svojim knjigama, Lewis je često istraživao pitanja vjere, morala i ljudske prirode, a bio je poznat po svom jednostavnom, ali snažnom stilu pisanja. Umro je 1963. godine u Oxfordu, ali njegova književna ostavština i dalje je popularna i utjecajna diljem svijeta.
Mali Lord lektira za 6 razred
Mali Lord
Pisac: Frances Hodgson Burnett
Vrijeme radnje: nije precizno navedeno, ali se može zaključiti da se događaji odvijaju u viktorijanskom dobu.
Mjesto radnje: Engleska i New York
Tema knjige : je ljubav, prijateljstvo i dobrota.
Ideja knjige: je da pokaže da se dobre osobine mogu ispoljavati u bilo kome, čak i ako su odgojene u lošim okolnostima
Ukratko:
Mali lord" je knjiga napisana od strane američkog pisca Frances Hodgson Burnett. Priča prati malog dečaka po imenu Cedric Errol, koji živi u siromaštvu sa svojom majkom u New Yorku. Jednog dana, Cedric sazna da je on zapravo naslednik velike imovine u Engleskoj i odlazi tamo da živi sa svojim stricem, lordom Fauntleroyom.
Lord Fauntleroy je bio vrlo bogat i moćan čovek, ali je bio i vrlo zao i sebičan. On je želeo da Cedric postane sličan njemu i uči ga da bude sebičan i da ne brine za druge. Međutim, Cedric je bio vrlo dobroćudno i plemenito dijete i njegove dobre osobine su počele da se ispoljavaju tokom vremena.
Uskoro, Cedric upoznaje mnoge divne ljude koji su bili dobri prema njemu, uključujući i njegovu ujaku, gospođu Clennam, i njegovog prijatelja, Dicka Tiptona. Zajedno su otkrili tajnu o lordu Fauntleroyu i njegovoj prošlosti, koja je bila vrlo tragična. Cedric i njegova majka su uspjeli da se izmire sa lordom Fauntleroyom i da ga nauče da bude bolji čovek.
U kraju, Cedric je postao naslednik lorda Fauntleroyevog imena i nasleđa, ali je odlučio da ga koristi da bi pomogao drugima i da bi živio pošteno i plemenito, baš kao što je njegova majka učila. "Mali lord" je priča o ljubavi, prijateljstvu i dobroti, koja će sigurno razveseliti i inspirisati sve one koji je pročitaju.
Vrijeme radnje: nije precizno navedeno, ali se može zaključiti da se događaji odvijaju u viktorijanskom dobu.
Mjesto radnje: Engleska i New York
Tema knjige : je ljubav, prijateljstvo i dobrota.
Ideja knjige: je da pokaže da se dobre osobine mogu ispoljavati u bilo kome, čak i ako su odgojene u lošim okolnostima
Ukratko:
Mali lord" je knjiga napisana od strane američkog pisca Frances Hodgson Burnett. Priča prati malog dečaka po imenu Cedric Errol, koji živi u siromaštvu sa svojom majkom u New Yorku. Jednog dana, Cedric sazna da je on zapravo naslednik velike imovine u Engleskoj i odlazi tamo da živi sa svojim stricem, lordom Fauntleroyom.
Lord Fauntleroy je bio vrlo bogat i moćan čovek, ali je bio i vrlo zao i sebičan. On je želeo da Cedric postane sličan njemu i uči ga da bude sebičan i da ne brine za druge. Međutim, Cedric je bio vrlo dobroćudno i plemenito dijete i njegove dobre osobine su počele da se ispoljavaju tokom vremena.
Uskoro, Cedric upoznaje mnoge divne ljude koji su bili dobri prema njemu, uključujući i njegovu ujaku, gospođu Clennam, i njegovog prijatelja, Dicka Tiptona. Zajedno su otkrili tajnu o lordu Fauntleroyu i njegovoj prošlosti, koja je bila vrlo tragična. Cedric i njegova majka su uspjeli da se izmire sa lordom Fauntleroyom i da ga nauče da bude bolji čovek.
U kraju, Cedric je postao naslednik lorda Fauntleroyevog imena i nasleđa, ali je odlučio da ga koristi da bi pomogao drugima i da bi živio pošteno i plemenito, baš kao što je njegova majka učila. "Mali lord" je priča o ljubavi, prijateljstvu i dobroti, koja će sigurno razveseliti i inspirisati sve one koji je pročitaju.
Likovi:
Cedric Errol: On je glavni lik priče i dečak koji je naslednik velike imovine u Engleskoj. Cedric je vrlo dobroćudno i plemenito dijete i njegove dobre osobine se ispoljavaju tokom vremena.
Lord Fauntleroy: On je stric Cedricov i naslednik velike imovine u Engleskoj. Lord Fauntleroy je vrlo bogat i moćan, ali je bio i vrlo zao i sebičan. On je želeo da Cedric postane sličan njemu i uči ga da bude sebičan i da ne brine za druge.
Gospođa Errol: Ona je majka Cedricova i živi sa njim u siromaštvu u New Yorku. Ona je vrlo dobra i plemenita žena koja je učila Cedrica da bude dobar i da se brine za druge.
Gospođa Clennam: Ona je ujaka Cedricova i vrlo dobroćudna i plemenita žena. Ona je bila vrlo dobra prema Cedricu i pomogla mu da otkrije tajnu o lordu Fauntleroyu i njegovoj prošlosti.
Dick Tipton: On je prijatelj Cedricov i vrlo rado se druži sa njim. Dick je vrlo dobar i pouzdan prijatelj koji pomaže Cedricu da se izmire sa lordom Fauntleroyem i da nauči da bude bolji čovek.
O Piscu:
Frances Hodgson Burnett (1849-1924) je bila američka pisac i autor nekoliko poznatih djela za djecu, uključujući i knjigu "Mali lord". Rođena je u Manchesteru, u Engleskoj, a sa samo tri godine se preselila u Sjedinjene Američke Države sa svojom porodicom. Nakon smrti njene majke, Burnett se pridružila baletnom ansamblu kako bi pomogla porodici da preživi, a kasnije je počela da piše drame i priče za časopise.
Burnett je postala poznata po svojim djelima koja su govorila o ljubavi, prijateljstvu i dobroti, a njena knjiga "Mali lord" je jedno od njenih najpoznatijih djela. Ona je takođe napisala i druga poznata djela za djecu, kao što su "The Secret Garden" (Tajni vrt) i "Little Lord Fauntleroy" (Mali lord Fauntleroy). Burnett je umrla 1924. godine u kalifornijskom gradu Pasedena.
Jagor lektira
Jagor
Pisac:Ivana Brlić-Mažuranić
Kratak sadrzaj:
Bilo dijete po imenu Jagor, te ostalo nejako iza majke, uz maćehu zlu i pakosnu. Nemilosna maćeha, kao zla godina, bije dijete i hladom i gladom - a oca zatravila svakojakim travama, te i on za sina ne mari.Trpio Jagor donekle, trpio al djetetu onako malenu jednoga se dana srdašce napunilo tuge. Ode siromašak u pojatu, legne licem u slamu i zaplače gorko. "Što ću i kuda ću jadan?" Uto čuje, kako se nešto kroz slamu šulja, kano da je miš. Prišlo mu do uha i šapnulo: "Ne plači, dijete Jagore. Ne staraj se ni za što. Ima nas troje ovdje, mi ćemo tebi valjati!"
Dignu Jagor glavu, ogleda se po pojati. Al u pojati, kao i dosada, uz jasle svezana samo kravica bušakinja i riđa kozica, koje mati Jagorova bješe othranila i milovala. I više nikoga nema.
- "Jesi li mi ti to govorila?" upita Jagor bušicu.
- "Nisam", odvrati ona.
- "A jesi li ti?" upita riđu kozicu.
- "Nisam ni ja", odvrati koza.
- "A da tko je i zašto kaže, da vas ima troje, kad ste vas dvije same ovdje?"
- "Ono ti Bagan reče, - on je uz nas dvije treći u pojati, a stariji je od nas", odgovori bušica.
- "A kuda ode?" upita Jagor.
- "Eno ga u snopu pšenice."
- "A gdje mu je ovdje u pojati snop pšenice?" upita opet Jagor.
- "Eno snop pšenice u desnom uglu pojate, upleten je u pleter pod mazom", odvrati kravica.
- "A otkada je tamo?" začudi se dijete.
- "Od pedeset godina."
- "A tko ga je tamo vrgao?"
- "Djed tvoj, kad je ovu pojatu pleo i dizao", reče bušica.
- "A zašto je upleo snop pšenice u pleter?"
- "Da primami Bagana. I kako se Bagan onda tamo namjestio, tako vam do danas čuva blago u pojati, i sve dobro u hljevu i kolibi, i što god biva, bez njega ne biva na vašemu dobru."
Kad bušica ovo ispripovjedi, ogleda se Jagor po pojati i budne mu nekako drago na srcu i zbog djeda i zbog Bagana i zbog snopa pšenice u pleteru.
A bušica još reče:
- "Ako ćeš mene poslušati, ti sadjeljaj jaslice; neka nisu veće nego pedalj u širinu, a palac u visinu. Namjesti ih, neka nitko ne zna, pod naše jasle. Pa kad budeš večerom nama krmu polagao, ti baci i Baganu rukovet krme u jaslice, a kad budeš nama steljio, i njemu nastelji. Tako radi i ne boj se ničega."
Poslušao Jagor bušicu, izdjeljao i namjestio jaslice, polagao Baganu krmu i steljio mu ležaj. Od toga dana djetetu u pojati bila hrana i obrana. Tamo noćivao, onamo se zaklanjao. A kravica, kozica i Bagan, kako obrekli, onako i držali. Ako noću vjetar vije, Bagan sijeno uz ušake navaljuje, da malome bude u pojati toplo; a kad maćeha ujutro dođe, da podoji kravicu i kozicu, one ne daju sve mlijeko, nego samo polovicu, a drugu polovicu za Jagora drže.
Stao Jagor rasti kano bor u gori. Svatko se živ čudio, gdje dijete uz maćehu onako raste. A maćeha sve se kini i izjeda, jer vidi, da djetetu naškoditi ne može.
Mislila ona, mislila za mnogo dana i za mnogo noći i napokon nešto smislila. Te kad se jednoga dana u zoru muž spremao, da ide stelju kositi, reče ona njemu: "Ne nosi, diko, ručka sa sobom. Poslat ću ti ga u podne po djetetu."
Poslušao muž, uze samo kosu i ode na steljište. Kad bi podne, skuhala žena lonac kaše, ispekla hljebac, metnula u kotaricu i rekla Jagoru: "Eto kotarica, nosi ocu ručak."
Ode Jagor, a maćeha izašla na ljesu, da gleda za njime.
Znala ona, što će od njega biti, i tko na njega vreba o podnevnom vrućku.
Vrućak udara sa nebesa, travka se pod travku podvlači, a sve živo uteklo il u grm il u trn, da se zakloni od sunca. Sam Jagor ide stazom preko livada - nigdje ni truna hlada, a zrak igra pred očima kano zlatna vodica.
Kad Jagor bješe izašao na ljesu, čučnula onkraj plota baba Poludnica nad svojom jazbinom. Ime joj je baba Poludnica, jer samo u po dana izlazi iz jazbine, blaži se kano guja na ljetnoj pripeci i vreba, koga da ošine koprivom.
Opazila, ele, baba dijete, natrgala brže bolje struk kopriva, potrčala za njime, niti joj čuješ korak, niti sjenu baca, dognala ga na stazu u raži na najžešćem suncu i ošinula ga koprivama po zatiljku. Kako ga koprivom ošinula, onako djetetu mrak pokrio oči, pao po stazi i više za se ne zna. Uze baba lonac: jedanput srkne, svu kašu posrka; uze hljebac: jedanput gutne, sav hljebac pojede. A onda prebaci Jagora preko ramena, kano da je vreća, odvuče ga u svoju jazbinu.
Maćeha sa ljese sve ovo vidjela, protrla ruke i rekla: "Dobro je. Taj se više ne vraća." - A baba Poludnica, kako Jagora uvukla pod zemlju, tako ga vukla kroz mračni rov, dok ne dođe do mjesta, gdje su strašan žar i vrućina strujali odnekuda. Stane baba, hukne u Jagora, a on se prene oda sna.
Uze baba dijete za ruku i povede ga dalje, te odmah dođoše na jedan prostor pod zemljom, koji bijaše kano jedno gumno strašno veliko, a nad njime svod. od pečene gline kano velika pokljuka. Oko gumna dvanaest peći: šest crvenih, iz njih crven plamen bije, šest žutih, iz njih žuti plamen bije. Gumno sve utapkano, koliko se slugu ustrčalo oko pećiju. U crvenim pećima ovnove peku, u žutima hljebove žare: sve babi Poludnici za jedan obrok.
U onoj vrućini nitko živ ni dahnuti ne bi mogao, jer bi mu grlo progorjelo - ali na Jagora bijaše baba huknula, pa mu ovaj žar ne mogaše nauditi. - "Uhu", - reče Jagor, kad se nađe pred ovim čudom.
- "Ne boj se!" - odvrati baba Poludnica.
- "Ne bojim se, nego se čudim, kako je ovo sve veliko. Ova jedna peć veća nego moja koliba i pojata."
Nasmijala se baba Poludnica, nos joj se spustio, brada uzdignula do nosa, a usta uleknula.
Odvede ona dijete preko gumna, te opet kroz jedan rov i dođoše u neki prostor pod zemljom, koji bijaše kano tor strašno velik, a nad njime svod od crvene zemlje. U toru ovce jedna do druge, sve crvene vune, a svaka velika k'o najveće goveče.
- "Uhu", - reče Jagor, kad ugleda grdne ovce.
- "Ne boj se", - odvrati njemu baba Poludnica.
- "Ne bojim se, nego se čudim, koliko su velike ovce. Ova jedna ovca veća nego i kravica i kozica moja, da ih zajedno metneš."
Nasmijala se opet baba Poludnica i učini se još ružnija. Povede ona dijete kroz tor, te ispusti ovce. Ovce nasrnuše u treći rov, koji sve pod zemljom vodio strmo uzbrdice, a baba s djetetom za njima. Dugo išli kroz rov, te onda izašli na drugi otvor iz jazbine. Našli se navrh krša na jednom polju kamenitom, strašno velikom. Sa dvije strane digle se litice, a sa dvije strane ploče gvozdene, tako te iz tog polja nema izlaza ni ulaza nego kroz rov babe Poludnice.
Leži polje kano kotlina zatvoreno, a po polju neko bilje, silno i veliko, svaki list kano tri sloga dobra polja, a svaki se prelijeva kano bakar na suncu. Sunce raspalilo kamen i biline, vrućina u kotlini, da živ kršćenik ni dahnuti ne bi mogao, a da mu grlo ne izgori. Ali dijete ne osjeti ni ove vrućine, nego samo od čuda velikoga reče:
- "Uhu!"
- "Ne boj se", - odvrati njemu baba Poludnica.
- "Ne bojim se, nego se čudim, kako je ovo sve veliko; veći onaj jedan list nego polje i bašča moja."
Opet se nasmijala baba Poludnica i učinila se tako ružna, da pod suncem takove još nije bilo.
- "Po volji si mi, momče", - reče zatim baba. "Meni pastir treba, pa ćeš mi biti pastirom. Sjedi ovdje i čuvaj stado. Nego dobro pazi, kako ćeš me poslužiti, jer bude li štete, zlo po tebe."
Tako reče baba i nestade je opet u jazbinu. A dijete osta samo u onoj silnoj kotlini, gvožđem i kamenom opasanoj. One se grdne ovce razasule širom polja. Sagnule glave pa pasu ono bilje, a kako griskaju golemi list, što se bakrom prelijeva, tako im plamečci oko glava prskaju.
Sjelo dijete na kamen pod onu visoku gvozdenu zagradu i zagledalo se u svu rugobu ovu. Sve što bješe vidio, slegnulo mu se tako u dušicu, te ni zaplakati ne može. Samo jednu te jednu misao po glavi prevrće: kako je malo i umiljato sve ono dobro njegovo, kojega ga je maćeha lišila, a kako je veliko i strašno ovo zlo, koje je za njega izmislila.
Bilo dijete po imenu Jagor, te ostalo nejako iza majke, uz maćehu zlu i pakosnu. Nemilosna maćeha, kao zla godina, bije dijete i hladom i gladom - a oca zatravila svakojakim travama, te i on za sina ne mari.Trpio Jagor donekle, trpio al djetetu onako malenu jednoga se dana srdašce napunilo tuge. Ode siromašak u pojatu, legne licem u slamu i zaplače gorko. "Što ću i kuda ću jadan?" Uto čuje, kako se nešto kroz slamu šulja, kano da je miš. Prišlo mu do uha i šapnulo: "Ne plači, dijete Jagore. Ne staraj se ni za što. Ima nas troje ovdje, mi ćemo tebi valjati!"
Dignu Jagor glavu, ogleda se po pojati. Al u pojati, kao i dosada, uz jasle svezana samo kravica bušakinja i riđa kozica, koje mati Jagorova bješe othranila i milovala. I više nikoga nema.
- "Jesi li mi ti to govorila?" upita Jagor bušicu.
- "Nisam", odvrati ona.
- "A jesi li ti?" upita riđu kozicu.
- "Nisam ni ja", odvrati koza.
- "A da tko je i zašto kaže, da vas ima troje, kad ste vas dvije same ovdje?"
- "Ono ti Bagan reče, - on je uz nas dvije treći u pojati, a stariji je od nas", odgovori bušica.
- "A kuda ode?" upita Jagor.
- "Eno ga u snopu pšenice."
- "A gdje mu je ovdje u pojati snop pšenice?" upita opet Jagor.
- "Eno snop pšenice u desnom uglu pojate, upleten je u pleter pod mazom", odvrati kravica.
- "A otkada je tamo?" začudi se dijete.
- "Od pedeset godina."
- "A tko ga je tamo vrgao?"
- "Djed tvoj, kad je ovu pojatu pleo i dizao", reče bušica.
- "A zašto je upleo snop pšenice u pleter?"
- "Da primami Bagana. I kako se Bagan onda tamo namjestio, tako vam do danas čuva blago u pojati, i sve dobro u hljevu i kolibi, i što god biva, bez njega ne biva na vašemu dobru."
Kad bušica ovo ispripovjedi, ogleda se Jagor po pojati i budne mu nekako drago na srcu i zbog djeda i zbog Bagana i zbog snopa pšenice u pleteru.
A bušica još reče:
- "Ako ćeš mene poslušati, ti sadjeljaj jaslice; neka nisu veće nego pedalj u širinu, a palac u visinu. Namjesti ih, neka nitko ne zna, pod naše jasle. Pa kad budeš večerom nama krmu polagao, ti baci i Baganu rukovet krme u jaslice, a kad budeš nama steljio, i njemu nastelji. Tako radi i ne boj se ničega."
Poslušao Jagor bušicu, izdjeljao i namjestio jaslice, polagao Baganu krmu i steljio mu ležaj. Od toga dana djetetu u pojati bila hrana i obrana. Tamo noćivao, onamo se zaklanjao. A kravica, kozica i Bagan, kako obrekli, onako i držali. Ako noću vjetar vije, Bagan sijeno uz ušake navaljuje, da malome bude u pojati toplo; a kad maćeha ujutro dođe, da podoji kravicu i kozicu, one ne daju sve mlijeko, nego samo polovicu, a drugu polovicu za Jagora drže.
Stao Jagor rasti kano bor u gori. Svatko se živ čudio, gdje dijete uz maćehu onako raste. A maćeha sve se kini i izjeda, jer vidi, da djetetu naškoditi ne može.
Mislila ona, mislila za mnogo dana i za mnogo noći i napokon nešto smislila. Te kad se jednoga dana u zoru muž spremao, da ide stelju kositi, reče ona njemu: "Ne nosi, diko, ručka sa sobom. Poslat ću ti ga u podne po djetetu."
Poslušao muž, uze samo kosu i ode na steljište. Kad bi podne, skuhala žena lonac kaše, ispekla hljebac, metnula u kotaricu i rekla Jagoru: "Eto kotarica, nosi ocu ručak."
Ode Jagor, a maćeha izašla na ljesu, da gleda za njime.
Znala ona, što će od njega biti, i tko na njega vreba o podnevnom vrućku.
Vrućak udara sa nebesa, travka se pod travku podvlači, a sve živo uteklo il u grm il u trn, da se zakloni od sunca. Sam Jagor ide stazom preko livada - nigdje ni truna hlada, a zrak igra pred očima kano zlatna vodica.
Kad Jagor bješe izašao na ljesu, čučnula onkraj plota baba Poludnica nad svojom jazbinom. Ime joj je baba Poludnica, jer samo u po dana izlazi iz jazbine, blaži se kano guja na ljetnoj pripeci i vreba, koga da ošine koprivom.
Opazila, ele, baba dijete, natrgala brže bolje struk kopriva, potrčala za njime, niti joj čuješ korak, niti sjenu baca, dognala ga na stazu u raži na najžešćem suncu i ošinula ga koprivama po zatiljku. Kako ga koprivom ošinula, onako djetetu mrak pokrio oči, pao po stazi i više za se ne zna. Uze baba lonac: jedanput srkne, svu kašu posrka; uze hljebac: jedanput gutne, sav hljebac pojede. A onda prebaci Jagora preko ramena, kano da je vreća, odvuče ga u svoju jazbinu.
Maćeha sa ljese sve ovo vidjela, protrla ruke i rekla: "Dobro je. Taj se više ne vraća." - A baba Poludnica, kako Jagora uvukla pod zemlju, tako ga vukla kroz mračni rov, dok ne dođe do mjesta, gdje su strašan žar i vrućina strujali odnekuda. Stane baba, hukne u Jagora, a on se prene oda sna.
Uze baba dijete za ruku i povede ga dalje, te odmah dođoše na jedan prostor pod zemljom, koji bijaše kano jedno gumno strašno veliko, a nad njime svod. od pečene gline kano velika pokljuka. Oko gumna dvanaest peći: šest crvenih, iz njih crven plamen bije, šest žutih, iz njih žuti plamen bije. Gumno sve utapkano, koliko se slugu ustrčalo oko pećiju. U crvenim pećima ovnove peku, u žutima hljebove žare: sve babi Poludnici za jedan obrok.
U onoj vrućini nitko živ ni dahnuti ne bi mogao, jer bi mu grlo progorjelo - ali na Jagora bijaše baba huknula, pa mu ovaj žar ne mogaše nauditi. - "Uhu", - reče Jagor, kad se nađe pred ovim čudom.
- "Ne boj se!" - odvrati baba Poludnica.
- "Ne bojim se, nego se čudim, kako je ovo sve veliko. Ova jedna peć veća nego moja koliba i pojata."
Nasmijala se baba Poludnica, nos joj se spustio, brada uzdignula do nosa, a usta uleknula.
Odvede ona dijete preko gumna, te opet kroz jedan rov i dođoše u neki prostor pod zemljom, koji bijaše kano tor strašno velik, a nad njime svod od crvene zemlje. U toru ovce jedna do druge, sve crvene vune, a svaka velika k'o najveće goveče.
- "Uhu", - reče Jagor, kad ugleda grdne ovce.
- "Ne boj se", - odvrati njemu baba Poludnica.
- "Ne bojim se, nego se čudim, koliko su velike ovce. Ova jedna ovca veća nego i kravica i kozica moja, da ih zajedno metneš."
Nasmijala se opet baba Poludnica i učini se još ružnija. Povede ona dijete kroz tor, te ispusti ovce. Ovce nasrnuše u treći rov, koji sve pod zemljom vodio strmo uzbrdice, a baba s djetetom za njima. Dugo išli kroz rov, te onda izašli na drugi otvor iz jazbine. Našli se navrh krša na jednom polju kamenitom, strašno velikom. Sa dvije strane digle se litice, a sa dvije strane ploče gvozdene, tako te iz tog polja nema izlaza ni ulaza nego kroz rov babe Poludnice.
Leži polje kano kotlina zatvoreno, a po polju neko bilje, silno i veliko, svaki list kano tri sloga dobra polja, a svaki se prelijeva kano bakar na suncu. Sunce raspalilo kamen i biline, vrućina u kotlini, da živ kršćenik ni dahnuti ne bi mogao, a da mu grlo ne izgori. Ali dijete ne osjeti ni ove vrućine, nego samo od čuda velikoga reče:
- "Uhu!"
- "Ne boj se", - odvrati njemu baba Poludnica.
- "Ne bojim se, nego se čudim, kako je ovo sve veliko; veći onaj jedan list nego polje i bašča moja."
Opet se nasmijala baba Poludnica i učinila se tako ružna, da pod suncem takove još nije bilo.
- "Po volji si mi, momče", - reče zatim baba. "Meni pastir treba, pa ćeš mi biti pastirom. Sjedi ovdje i čuvaj stado. Nego dobro pazi, kako ćeš me poslužiti, jer bude li štete, zlo po tebe."
Tako reče baba i nestade je opet u jazbinu. A dijete osta samo u onoj silnoj kotlini, gvožđem i kamenom opasanoj. One se grdne ovce razasule širom polja. Sagnule glave pa pasu ono bilje, a kako griskaju golemi list, što se bakrom prelijeva, tako im plamečci oko glava prskaju.
Sjelo dijete na kamen pod onu visoku gvozdenu zagradu i zagledalo se u svu rugobu ovu. Sve što bješe vidio, slegnulo mu se tako u dušicu, te ni zaplakati ne može. Samo jednu te jednu misao po glavi prevrće: kako je malo i umiljato sve ono dobro njegovo, kojega ga je maćeha lišila, a kako je veliko i strašno ovo zlo, koje je za njega izmislila.
O piscu ukratko:
Ivana Brlić-Mažuranić Rodjena je (Ogulin, 18. travnja 1874. - Zagreb, 21. rujna 1938.) hrvatska je književnica koja je priznata u Hrvatskoj i u svijetu kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu.Potječe iz poznate intelektualne građanske obitelji Mažuranića. Otac Vladimir Mažuranić bio je pisac, odvjetnik i povjesničar. Djed joj je bio slavni političar, hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić, a baka Aleksandra Mažuranić, sestra jezikoslovca Dimitrija Demetra. Školovala se privatno i stekla izvrsnu naobrazbu, između ostalog i u poznavanju stranih jezika, pa su joj i neki od prvih književnih pokušaja na francuskome. S obitelji se iz Ogulina prvo preselila u Karlovac, a potom u Jastrebarsko.Djela: Valjani i nevaljani - Pripovijetke i pjesme za dječake. Vlastita naklada, Zagreb, 1902. Škola i praznici - Zbirka pjesama i pripovjedaka za djecu. Hrvatski pedagoški književni zbor, Zagreb, 1905. Slike. Pjesme - Tiskara C. Albrechta, Zagreb 1912.Čudnovate zgode šegrta Hlapića - Roman za djecu. Hrvatski pedagoški književni zbor, Zagreb, 1913.Priče iz davnine - Bajke. Matica Hrvatska, 1916.
Tajna Ogrlice sa sedam rubina lektira za sesti razred
Tajna ogrlice sa sedam rubina
pisac: Ivona Šajatović:
Vrsta djela: Roman
Ovaj krimić za mlade, kojeg karakterizira mnoštvo neočekivanih uzbuđenja i iznevjerenih očekivanja, idealno je štivo za ljetne dane. U radnju su spretno utkana potkalnička folklorna vjerovanja o Crnoj kraljici, Barbari Celjskoj, koja je zbog svojih zločina spaljena. Bježeći pred seljacima, izgubila je ogrlicu sa sedam rubina o čijoj se čudesnosti u narodu isprela legenda. Upravo se oko te legende gradi zaplet ovog krimića.
Kratak sadržaj:
Uška, Čarli i Grik bili su savim obični školarci, sa sasvim običnim problemima dok u grad tegodine prije početka Velikoga križevačkog spravišća nije s lunaparkom stigla patuljčica Tana.Tada je sve krenulo naopako, a gradom se proširila vijest da je pronađena davno izgubljena ogrlica Crne kraljice koja ispunjava sve želje. Odlučni u nakani da razmrse sve dvojbe i novonastale probleme, dječaci i djevojčice, uhvaćeni u mrežu prijateljstva, sumnje, ljubomore, nepovjerenja i prve ljubavi, laćaju se detektivskog posla.Tog popodneva nebo nad Križevcima se naoblačilo i sav grad obavilo nekim mističnim polumrakom. Bilo je neobično toplo s obzirom na to da je bio tek kraj svibnja. Djeca svi se vraćala iz škole i zastajkivala na velikoj livadi pokraj gradskog bazena, gdje se upravo smještao lunapark. Ostala su još samo tri dana do Velikoga križevačkog spravišća, priredbe što se održavala svake godine prvog vikenda u lipnju u čast pomirenja križevačkih purgera i kalničkih šljivara.- Dođi, Uska! Gle, postavljaju balerinu! - uzbuđeno se obratio Čarli djevojčici iza sebe. Bacio je nemarno svoju školsku torbu na zemlju do montažnog kioska u kojemu će se idućih nekoliko dana prodavati žetoni za razne zabavne sadržaje u lunaparku.- Sigurno će nam dati probnu vožnju kao i svake godine. Samo da ne počne kiša prije toga! - rekao je gledajući pozorno dva istetovirana mladića koji su s ključevima u rukama zatezalinešto oko željeznih sjedalica.- Ja bih morala kući - promucala je Uška dok je očima gutala sve to šarenilo oko sebe.- Ma, daj! Ti uvijek moraš kući! - narugao joj se Čarli. - Evo, gotovo je! - uzeo joj je torbu iz ruke i bacio je do svoje.-Hajde! - povukao ju je nestrpljivo za rukav i odgurnuo nekoliko djevojčica koje su stajale ispred njih.... Treća nagrada Ivana Brlić-Mažuranić 2001. Nagrada Mato Lovrak 2002.
Bilješke o piscu:
Mlada Ivona Šajatović (Koprivnica, 1975.) nije gubila vrijeme pa je tako po časopisima objavljivala priče (Modra lasta, Nova Istra, Mila), a ljubiće u roto-izdanjima Novog lista. Ta ambiciozna 28-godišnja autorica kaže da želi pisati bestselere, "djela koja će ljudi čitati", i svi su izgledi da će u tome uspjeti. Njezin prvi roman je krimić za djecu Tajna ogrlice sa sedam rubina. Živi u Koprivnici s roditeljima, mlađim bratom i mačkom Bubimirom po kojemu je modelirala mačka Milju, jednog od istaknutih likova spomenutog krimića. Godine 2001. bila je treća dobitnica nagrade Ivana Brlić-Mažuranić za najbolji neobjavljeni rukopis za djecu i mlade do 14 godina, a 2003. zasluženo se popela na prvo mjesto i dobila nagradu Mato Lovrak za najbolji roman za djecu.
Bitka kod Bistrice Lesne lektira za osmi razred - Miroslav Krleza
Bitka kod bistrice lesne
Vrsta djela:Bitka kod Bistrice Lesne je Novela. Prvi put objavljena u casopisu"Knjizevna republika" 1923g. Kasnije ju je pisac uvrstio u zbirku novela Hrvatski bog mars.
Tema i ideja:
Novela Bitka kod Bistrice Lesne prikazuje prvi svjetski rat, ratovanje hrvatskih domobrana za tudje interese te njihovo stradavanje u tom ratu.
Ovo djelo svojom temom i nacinom obrade izazivaju ogorcenje protiv rata i osudu svakog rata kao drustvene pojave.
Prostor i vrijeme:
Radnja novele se odvija na sirem prostoru: zapocinje u zagroskim selima, nastavlja s u gradu Zagrebu a zavrsava u Galiciji, istocnoj austrougarskoj pokrajini.
Vrijeme zbivanja je prvi svjetski rat 1914-1918, a u retrospektivi se zalazi iu daleku proslost.
Kratak sadrzaj:
Novela Bitka kod Bistrice Lesne pocinje uvodom u kojem se priopcuje njezina tema. Tako saznajemo da je novela napisana u pocast sedmorici domobrana koji su poginuli na istocnoj fronti, a sve je pisano na nacin kako su ratni novinski clanci izvjescivali o pogibiji vojnika na ratistu, s puno hvale njohovoj hrabrosti, njihovoj zrtvi za domovinu, s podsjecajem na slavnu proslost.Taj naoko uzviseno govor , koji pdsjeca na osmrtnice pune pateticnih fraza, zapravo je ironican, posebice ako se prisjetimo da ti domobrani nisu poginuli za svoju domovinu Hrvatsku nego za Ugarsku s kojom je Hrvatska bila vezana nagodbom iz 1868g.
Poslije uvodne napomene novela nas vraca u proslost i govori o zivotu u zagorskim i prigorskim selima od feudalnih vremena do pocetka prvog svjetskog rata: zivot je uzasno tezak, zemlja slaba i trazi poseban napor u obradi, pomoci seljaku niotkud, a za vratom mu sjedi drzava s brojnim cinovnicima, zandarima, vojskom, sudovima... Svi oni traze svoje i poreze i prirezei takse i globe.
Tezak zivot naucio je seljaka da sve sto dolazi od drzavne vlasti a narocito poziv u rat, mora prihvatiti kao nesto sto je nemoguce izbjeci, kao elemntarnu nepogodu u kojoj mnogi stradajuali se neki uspiju i izvuci. Neprihvacanje ili pobuna znacile bi jos vecu katastrofu. I tako se sedam zagorskih seljaka pozvanih u rat nadje u gradu. Njima se grad cini kao zemlja iz snovau odnosu na njihovu bijedu: bljestavilo, sjaj, krcme, glazba, lake zene, alkohol, izlozi puni svega a narocito ih fasciniraju mesnice sa izlozenim mesom svakakve vrste: butovi, crijeva, rebra, glave, vratovi... Te slike raskomadanog mesa po izlozima nagovjestaj su krvave ratne zbilje u koju ce oni uskoro upasti.
Svaki od domobrana ima svojih problema. Nakon sto su se proveselili u gradu, upali su u vojarnu u kojoj su prosli obuku uobicajenu u austrougarskoj vojsci. A onda su upuceni na frontu.
Pred samu bitku jedan od domobrana, Vid Trdak prisjetio se svojih teskih problema. Zena mu je umrla nesto prije nego je pozvan u rat, a kod kuce je ostalo dvoje djece. s rodbinom se posvadjao pa se o djeci nema ko da brine a starije j tek 7 godina. Nije znao sto ce ni kako ce pa mu ja palo na um da bi se o djeci trebala brinuti drzav pa se uputio samom banu u sabor na Markovom trgu. Lutajuci od sobe do sobe dozivljava ponizenja, zavrsivsi na kraju kod negog beznacajnog cinovnika koji ga se pokusava rijesiti tako sto s njim ljubazno razgovara i svasta mu obecava.Tek ovdje na fronti Vid je svatio da je sve to bila laz. Tko zna sta ce biti snjegvom djecom?
Domobran Stef Loborec najogorceniji je i najbuntovniji od svih. On je vec bio ranjen na fronti nije se potpuno ni izlijecio a opet su ga pozvali i poslali u rat. Napravio je za vojne prilike strasnu pogresku : ljutit i bijesan zbog povrijedjenog prava (ostao je bez cipela) gurnuo je narednika Smita u kotao kipuce kave , na sto ga je ovaj udario sabljom. Stefu prijeti vojni ratni sud zato sto je udario nadredjenog a to znaci streljanje, pa da sve to izbjegne pristao je da ovako neizlijecen ponov o ode na frontu. Na fronti ga cijelo vrijeme progoni misao zasto nije dezertirao tj negdje se sakrio i izbjegao vojsku. Dvojica zapovjednika jedan s austrougarske a drugi s ruske strane, kao nedodirljive velicine stoje visoko iznad ovih beznacajnih ljudi i odlucuju o njihovim sudbinama. Sve je to za njih neka vrsta igre u kojoj svaki onog drugog smatra neznalicom, diletantom i glupanom.
U bitki je prvi pao Vid Trdak, a zanjim i ostalih 6 domobrana. Najogorceniju borbu, punu revolta i bijesa , vodio je Stef Loborec no nije se ziv izvukao. Za sestoricu domobrana sve zavrsva u puckoj skoli u Bistrici Lesnoj , gdje mrtvozornik Palcic broji mrtvace i vodi evidenciju o stvarima sto su ostale iza njih, pa izmedju ostalog cita i pisma nadjena kod poginulih domobrana. Pisma su pisana teskom tezackom rukom, nezgrapnim slovima i losim pravopisom. T apisma su ujedno i katastroficna slika stanja u obiteljima ciji su hranitelji morali ici na frontu i uopce stanja na nasem selu i drustvu tog vremena. Ona domobranima daju jednu novu dimenziju jedno drugacije vidjenje naseg covjeka na cijim je ledjima pocivalo jedno golemo carstvo premda je on sam u tom carstvu bio jedn avelika nula.
Kompozicija djela:
Ova Novela kompozicijski predstavlja jednu cvrstu cjelinu bez poglavlja. sastavljena je od uvodnog dijela i osam tematskih epizoda a sve zajedno povezuje osnovna tema, rat.Uvodno izlaganje otvara svijet novele, a pisano je kao ratno izvjesce.
Prva epizoda je mala poijesna studija o zagorskom selu i njegovoj gospodarskoj zaostalosti te odnosima sela i grada.
Druga epizoda je povijesni komentarseljackog svahacanja i prihvacanja ratakao elementarne nesrece kojoj se nema smisla suprostavljati. Na kraju ove epozode simbolicno se najavljuju ratne strahote u vidu gradskih izloga punih mesa svih vsrta i boja sto podsjeca na raskomadana ljudska tjelesa na bojistu.
Treca epizoda je putovanje Vida Trdaka po saborskim sobama i osuda drzavne birokracije prikazane u liku bezimenog cinovnika.
Cetvrta epizoda daje sliku vojarne i obespravljenog vojnika u napetoj psihozi pred odlazak na frontu. Stef Loborec se pokusava izboriti za svoje pravo, ali bezuspjesno.
Peta epizoda donosi grube vojnicke anegdote i u retrospektivi govori o nervno napetom i rastrojenom Rucneru koji nemoze podnijeti surove ratne okolnosti.
Sesta epizoda donosi ironicnu sliku dvojice suprostavljenih zapovjednika, raspolozenje pred bitku, slike krajolika, pocetak bitke, opis Trdakove pogibije te smrt Mate Peseka i Stefa Loborca.
Sedma epizoda je vrhunac bitke u kojoj se Stef Loborec bori za samoodrzanje.
Osma epizoda je ujedno i rasplet, Mrtvozornik Palcic cita pisma u kojima se otkrivaju pojedinosti iz intimnog, obiteljskog zivota poginulih domobrana. Zavrsava Palcicevom sablasnom vizijom.
Likovi:
Pesek Mato - Pesek je pas , nesto pokorno, poslusno sto na svaki znak skace i mase repom. A destenik Pesek to i jest u noveli: poslusni drzavni pas koji naganj avojnike i prijeti pistoljem. Na kraju je zalajao na Stefa Lovreka u ratno kaosu.Vid Trdak - Od teskog zivota otvrdnuo covjek na kraju u predsmrtnom trenutku postaje mekan, hrpa mesa koja klizi k zemlji od koje je zivio.
Stef Loborec - je tipican zagorec: nepokoran, buntovan, svadljiv, u svako trenutku spreman na kavgu, ne postuje autoritete i u trenutku gnjeva nije s u stanju kontrolirati.
Zov Labirinta lektira za 5 razred Michael coleman
Zov labirinta
O piscu:Michael Coleman (rođen 12. svibnja 1946.) britanski je autor dječje i mlade odrasle fantastike čija je knjiga, Weirdo's War, bila u uži izbor za Carnegie medalju iz 1996. Njegova knjiga: Internet detektivi: Net Bandits napravljena je u filmu
Coleman je objavljen autor knjiga za djecu i mlade knjige za mlade. Neke od objavljenih bodova uključuju nogometne priče, uspone i padove Premier lige (Foul Football), Flaming Olimpijade 2008 s Kvizom knjige. Rođen u Forest Gateu u Londonu u Newhamu, Coleman je napisao gotovo stotinu knjiga, uključujući petnaest naslova u seriji Angels FC i pet naslova, The Cure, Going Straight, The Snog Log, Tag i Weirdo's War for "10 i starijih "čitatelja.
Ukratko:
Zaplovi s Tamsyn i Joshom u čudesan svijet Interneta! Surfajući Mrežom, Tamsyn i Josh iznenada nailaze na neobičnu, uznemiravajuću poruku. Tajanstveni korisnik koji se potpisuje ZMASTER traži pomoć. Je li sve samo glupa šala ili je neznanac zaista u opasnosti? Tamsyn i Josh osjećaju da je po srijedi nešto vrlo ozbiljno. Ali kako pomoći nekome čiji je identitet nepoznat? Elektronička poruka oplovit će svijet i pronaći prijatelje udaljene tisućama milja spremne surađivati s Joshom i Tamsyn. Ali vrijeme neumoljivo teče… Hoće li internetski prijatelji na vrijeme skinuti veo s tajne ZMASTER?Uskoro vise, pratite nas.
Šta je Fabula i kako voditi dnevnik čitanja
Fabula
(lat. fabula = pripovijest, priča) je naziv za sažeto prepričano književno dijelo. U fabuli se prilikom opisivanja, odnosno prepričavanja, tog teksta koriste važni detalji, koji će pomoći slušatelju kako bi stekao svoju sliku o junacima i događajima tog dijela. Najčešće se koristi za opis kraćih tekstova, za prepričavanje dužih tekstova se koristi siže, zasnovan samo na pukom opisu radnje i glavnih likova.
Fabula se koristi i da bi se dotakli motivi određenog dijela i stekla se glavna misao i poruka dijela. Na osnovu fabule se prilikom analize lako određuje i tema teksta, jedna od najbitnijih stvari suvremene analize književnih dijela. U fabuli se opisuju uzročno-posljedični događaji, ali i sporedni i manje važni. Često je ljudi poistovjećuju sa "sadržajem", što ipak nije sasvim točno.
PROČITAJ VIŠE OVDJE
Fabula se koristi i da bi se dotakli motivi određenog dijela i stekla se glavna misao i poruka dijela. Na osnovu fabule se prilikom analize lako određuje i tema teksta, jedna od najbitnijih stvari suvremene analize književnih dijela. U fabuli se opisuju uzročno-posljedični događaji, ali i sporedni i manje važni. Često je ljudi poistovjećuju sa "sadržajem", što ipak nije sasvim točno.
PROČITAJ VIŠE OVDJE
Izum Profesora Leopolda prepričana lektira
Izum Prof. Leopolda
Pisac: Anto GardašMjesto radnje: grad Muresek
Vrijeme radnje:
Tema:
Ideja:
Kratak sadržaj:
I Poglavlje
Pripreme za put - I mama je zaslužila odmor - Djeca će ostati sama
Nedjeljni ručak u stanu prof. Leopolda bio je pri kraju. Melita je već otišla u svoju sobu, a Miron i Bakreni Petar su strugali svoje tanjure. Ubrzo je i Profesor Leopold završio s jelom i premjestio se u dnevni boravak da zapali svoju lulu. Ali on nije pušio duhan već kamilicu koju je donosio iz obližnje ljekarne. Ispijajući popodnevnu kavu zamolio je ženu da mu pričvrsti dugme na sivom odijelu, na što je ona negodovala kako stalno gubi dugmad s odijela. Dok je žena pričvršćivala gmb na odijelo primjetila je kako je gornji gumb pričvršćen zelenim koncem na sivom odijelu , to je profesor Leopold sam pričvrstio. Prof. Leopold bio je ugledni znastvenik i počasni doktor nekoliko sveučilišta , zano je kako se materija pretvara u energiju ali nije znao da se dugme na sivom odijelu pričvršćuje sivim koncem. Profesor Leopold spremaose na put a Melita i Miron su uvjeravali Majku da pođe s Profesorom. Pođi s tatom i odmori se govorili su. Kad polaziš zapita majka oca. Danas poslije podne odgovori on. Majka je pristala spakovala se i zatim Bakrenom stavila ruku na rame, "Bakreni u tebe imama najviše povjerenja, nemojte nikako ulaziti u one podzemne tunele u starom Mureseku, to te posebno molim". Dobro mama nećemo, obeća dječak. Nakon što je mama napisla broj telefona na komadić papira pozdraviše se.
II Poglavlje
Telefonski razgovor - Melita pronalazi zaboravljeni ključ - U kabinetu Prof. Leopolda - Svjetlucavi plavi krug - Propadanje u ponor bez dna
Uskoro više !!!
Koko i Duhovi prepričana lektira
Koko i Duhovi
Pisac: Ivan KušanMjesto radnje: Grad Zagreb, skladište staroga željeza.
Vrijeme radnje: Jesen
Tema: Traženje nestalog duha
Glavni likovi: Ratko Milić-Koko Zlatka Brančić
Sporedni likovi: Otac, majka, Miki, pas Cezar, pas Bobi, stari Isak, krojač Majer, Božidar.
Kratki sadržaj:
Dok je Koko poklepno srkao krumpirovu juhu, stari Isak je ulazio u Majerovo dvorište. Kada su se Majer i Isak dogovorili za cijenu i kada je Majer pokazao put do drvarnice, Isak je počeo piliti drva. Kada je unosio drva pogledao je okolo po radnji ne bi li išta otkrio. Dok je Majer otišao pogledati večeru Isak je dobio priliku pregledati njegov stol i ormar. Ali nije našao ništa sumljivo. Kada je nosio baciti piljevinu u kanti za smeće tamo je našao dva jajolika izreska bijelog platna. Kada je došao u kuću Milevićevih izreske je dao Koku, a Koko ih je odnio pokazati Zlatku. Zlatko je rekao da to objašnjava Kokovog duha. Tada su ušli u tunel i počeli dalje kopati. Zlatko mu tada kaže da pošalje goluba s porukom da im netko sa Zelenog Vrha dođe u pomoć. Koko se nasmiješio i laganim koracima krenuo kući.Stil: Epiteti:
Sunčano,vedro,nasmijano.Onomatopeja:
Srkanje juhe,cjepanje drva,škripanje ograde.Personifikacija:
duh se kreće,zid govori..Kontrast:
Bijelo-crno,strah-sigurnost.Usporedba: brz kao zec.
Pticodrom - prepričane lektire za treći razred
Pticodrom
Pisac. Mirsad BećirbašićKratak sadržaj:
Sta je „Pticodrom"? To je „Aerodrom" za ptice. Da bi djecak naucio gradivo iz muzickog, potrebno je da nauci da pjeva, a ko ljepse pjeva od ptica? Zato treba sagraditi aerodrom za ptice - pticodrom. A ko ce mu u tome pomoci? Cvjetovi. „- Cvjetovi ce biti od velike koristi - rece oblacic. - Oni su veoma cesta tema pticje muzike, a cvjetovi kao da svojom Ijepotom, bojom i mirisom opisuju ono o cemu pjevaju ptice... Smatraj da samjaprva letjelica kojaje obletjela tvoj buduci pticodrom! - pozdravi me oblacic i docekavsi povoljan povjetarac, uznese se." A kako izgleda Pticodrom? „Cvjetovi Perunike bili su otvoreni. Pokazivali su da je vrijeme idealno za letenje.Rosa se trudila da aerodrom za ptice bude bez ijedne trunke Hi slamcice koje bi zasmetale prilikom slijetanja Hi uzlijetanja. Povjetarac me obradovao vijescu da su svici krenuli ka pticodromu. Osvjetljavat ce ga nocu. Leptirica ce budnom odrzavati svjetlost. Pcela ce se pobrinuti da raspolozenje bude vedro... Ruza i Ciklama ce naizmjenicno najavljivati dolaske i odlaske letjelica. O
tome koliko ih istovremeno moze primiti pticodrom, racuna ce voditi Tulipan... " Eto tako ce djecak popraviti ocjene iz poznavanje prirode i muzickog.
A glavni likovi? Cicko i Krofnica (kornjace) i Smjeska i djecak Almir - zaljubljeni parovi. A tamo gdje je ljubav, sve je raspjevano, sve se smijesi, sve cvrkuce i mirise.
„Svijetom seta
cvijet do cvijeta.
Svrate na casu rose
da se pocaste
na balkonu ispod kojeg
oblijecu laste..."
A sta su svici?
-Ada svici nisu suze neke tuge koja neprolazi ? - zamisljeno sepitala Ciklama.
- Zar ima tuge koja ne prolazi ? - upita Ukrasna Jagoda.
- Ako je proslost iz dana u dan Ijepsa nego sadasnjost, tuga ne prolazi -
odgovori Ciklama... "
A kako se mjeri vrijeme? Na razne nacine.
„- Cime se mjeri moje vrijeme? - upita Perunika.
- Trajnoscu tvoga cvijeta.
- A moje ?
- Kaktusovo vrijeme se mjeri duzinom boravka sunca na nebu.
- Ima li i sat mjeru za vrijeme ? - interesovao se Ljiljan.
- Ima. Preciznost..."
O cemu pjeva cvrcak?
„ Cvrckova pjesma
Baloni boje sna
plesite u taktu
Bezbojni sanjajte
muziku moju kratku... "
O cemu pjeva miris ljiljana?
„Na stazi kojom setaju
spomenar i petica
susreli se i zavoljeli
vjeverac i vjeverica.
Pa su ispod gnijezda
gdje vjetar mirise golica
otvorili slasticarnu
vjeverac i vjeverica... "
A o cemu prica miris koprive?
O tome sta se desava na jugu: „Na jugu je veliko slavlje. Kao i obicno.
Muzika odjekuje na sve strane. Kako su samo djeca lijepal Djeca su uvijek lijepa
kada se roditelji vole."
A na zapadu?
„ Na zapadu vlada plodonosan mir. "
A na istoku?
„Na istoku ljudi se obracaju jedni drugima sa smijeskom, lijevo od njih tece
med,.a desno mlijeko. Isvi su stanovnici istoka mladi, vjecito mladi. "
Malo sutra - prepričane lektire za 3 razred
Malo sutra
O PISCU:Ivo Kobaš je roden 1954. godine u Grebnicama kod Bosanskog Šamca. O tome kako je
poceo pisati kaze: „Nisam se nadao da cu poceti pisati jer sam mislio da za to nemam dara. Iz pismenih radova u skoli imao sam prosjecne ocjene. Mislim da sam grijesio u tome sto sam uvijek
pokusavao pisati onako kako mi se cinilo da ce se to drugima dopasti, a ne kako bi se meni dopalo, dakle iskrenije. Na pisanje su me potakla moja djeca. Bilo mi je zanimljivo na koji nacin razmislja moj sin Zlatan kada je bio mali, pa sam to poredio sa svojim razmisljanjima kada sam bio dijete. Shvatio sam da djeca mnoge stvari vide drukcije nego odrasli i da bi to bilo zanimljivo opisati. Recimo, meni je bilo neobicno kada je Joka, moja zena, ucila Zlatana da prepozna slova. Pitala ga je:
„Kojeje ovo slovo?", pokazujuci na slovo p pored kogaje bila nacrtana puska, da bi djeci bilo lakse.
„Pu!", odgovorio je Zlatan kao iz topa. „Ama nije pu nego p!", objasnjavala je majka kroz smijeh.
„Kako p? Onda bi bila pska?!" cudio se Zlatan... Objavio je knjige za djecu: Cuda u Babodjedgradu, Malo sutra, Leteca kuca i Leteci slonovi (slikovnica), a za odrasle: Operacija zivota (roman).
O KNJIZEVNOM DJELU
Tematski bi se pjesme iz zbirke Malo sutra mogle podijeliti na nekoliko cjelina. U pjesmama o zivotinjama moze svasta da se desi, kao i u bajkama: macak se napio, zmija negdje izgubila noge, glista slika, mravu je slon stao na nokat, raku je tijesan oklop...Mačkove naočale
Danima miševiozbiljno se žale:
nabavio mačak
tamne naočale!
Sad ne znaju više,
muka im je prava,
da li na njih motri,
Ili, možda, spava.
Kolut masnog sira
daju, nek se znade,
tom ko naočale
od mačka ukrade.
U pjesmama o prirodi potok se igra (kao dijete), pupoljak je ucio i naucio da cvjeta, a vjetar je započeo štrajk.
Pupoljak
Dugo je, dugo,ovoga Ijeta
ružin pupoljak
učio da cvjeta.
Kad se, konačno,
otvori cvijet,
uljepša čitav
okolni svijet.
Ljubav je tajna koja se nikome ne smije otkriti. Moguce je da se slon
zaljubi u slonicu i onda je to ljubav na tone. U sumi su se zaljubili hrast
i bukva, a vole se Predo i Lida, Lizi i Dario.
Lida i Predo
Vidjela je Lidaškolskog druga Predu
da je iz razreda
ukr'o jednu kredu.
Paje odlučila
idućega dana
prijaviti toga
kradljivog derana.
Kad ujutro vidi
na školskome zidu,
kredom napisano:
„ Predo voli Lidu!"
Ne prijavi Lida
svoga druga Predu,
već tog dana ona
uze drugu kredu.
Ispod onog teksta
sroči ona kredom:
„ Od danas i Lida
luduje za Predom!"
I porodica je nasla svoje mjesto u ovoj knjizi. Maceha nije zla kao u bajkama, ona je dobra.
Maćeha
Puno su pričapričali nama
o nevaljalim
zlim maćehama.
Zato ja želim
kazati svima:
i moja, dobra,
maćeha ima.
Koje su to najvaznije rijeci za pjesnika? Svakako: sreca, prijateljstvo, ali i nesto drugo.
Najvaznije riječi
Dobih pismošto počinje
sa „Dragi moj!",
potom jos riječi,
ne zna im se broja,
i na kraju:
„Zauvijek tvoja!"
Sve one riječi,
kojih je mnogo,
toliko da im se
ne zna ni broja,
nisu važne koliko:
„Dragi moj!" i
„Zauvijek tvoja!"
Čudna pitanja postavljaju u skoli na koja dijete ne zna da odgovori.
Čudna pitanja
Danas nastavnikmatematike
pita jesam li
jeo bunike.
Biolog se u me
zagledao
pa pitajesam li
sa kruške pao.
Ivo Kobas posmatra svijet ocima djeteta. Pricu cesto pocinje dijete. Ono to cini na lak, pricljiv nacin, tako da pjesma cesto prerasta u pricu i razgovor djeteta sa sobom. Teme i motivi u pjesmama su iz djecijeg svijeta, iz kruga njihovog interesovanja. U osnovi su igra, kuca, svijet zivotinja, prva ljubavna treperenja.
Humor je znacajna komponenta ove poezije, jer pjesnik govori iz djeteta, iz njegovog pamcenja i osjecanja. Sve je to iskazano u laganoj ritmicnoj igri, jednostavnim rijecima, onako kako dijete misli i osjeca.
Žalim
Žao mije moganovoga kaputa.
o led je tresnuo
nekoliko puta.
All to i nije
jos nesreća sva.
U tome kaputu
bio sam i ja!
Malo sutra
Tata će mi autokupiti do jutra,
a ako ne tada,
onda malo sutra.
Zatim jahtu pravu
da vozim po vodi,
veli, čim na vrbi
grožđe nam urodi.
I avion kupiće
jedan sportski, mali,
kad se budu majmuni
na nulu šišali.
Kako li ću samo
dočekati jutra,
ili možda ono
drugo, malo sutra.
Dječak grli svijet lektira za 3 razred
Djecak grli svijet
O PISCU:Ivica Vanja Roric je roden 1951. godine u Foči kod Doboja. Od ranog djetinjstva volio je da cita i to mu je bila najveca radost: „Samo u petom razredu procitao sam dvjesta trideset sest knjiga. Posudivao sam ih u svojoj skoli i u jos tri susjedne. Citao sam kradom na casovima, nocu kod kuce, ali ponajvise na putu od kuce do skole i nazad, u hodu. Tada sam zauvijek zamrzio jesen, jer se po kisi nije moglo citati. Koliko sam samo puta, citajuci tako u hodu, udario u drvo, bubnuo u jarak, razbio prst na nozi o kamen ili zilu drveta na putu, ubo se na trn ili staklo. Ali to je bilo samo u pocetku; poslije sam se toliko izvjestio u tome da sam svih osam kilometara do skole i isto toliko nazad citao bez ijednog razbijenog prsta. Moji drugovi su se vise igrali - ja vise citao. Naigrao se nisam, ali nacitao jesam. I nije mi mnogo zao. Ah oni su svoje igre na vrijeme zavrsili, a ja se jos nisam opametio: i dalje mi je knjiga vaznija od svega. Cak i sam poneku napisem, kad bas ne mogu da je se otresem. Istinaje daje napisao mnogo knjiga: Dacki kalendar, Eno ide bubamara, Djecak grli svijet, Prica do price, pjesma do pjesme, Duga u travi, Jelin osmijeh, Svemirko trazi srecu, Dozivljaji misa Sisa i druge. Njegove knjige su prevodene na vise stranih jezika.
O KNJIZEVNOM DJELU
Zbirka pjesama Djecak grli svijet podijeljena je u cetiri tematske cjeline: Proljetna cudesa, Djecak grli svijet, Svaka cast i Svuda lisce, svuda zlato. Mjesto dogadanja u pjesmama najcesce je priroda, a glavni likovi su: sunce, mjesec, mravi, svici, zeko, stablo... Sve se desava u polju, u sumi, na livadama... gdje je priroda tako blizu, gdje se osjeca njen dah. U tim pjesmama su zvukovi, mirisi i boje, sve sto se moze dozivjeti u prirodi.I sve je moguce da se desi: Sunce mijesi pitu, breze idu u skitnju a sumska staza upala u jarak pa se smocila. U pjesmu se smjestio cak i jedan plavi mrav. Zajedno sa suncem i vjetrom djecak zeli da trci rosnim poljima, da osluskuje razgovor cvijeca. Zanesen ljepotom prirode, on zeli zagrliti cijeli svijet:
Djecak grli svijet
Ne krijte se, ptice plasne!
Sto se bojis, vjetre viti?
Ne krijte se,
ne bojte se -
ja vas zelim zagrliti!
Sto treperis, zvijezdo rujna?
Oblakom se ne daj skriti!
Pogledaj me,
pomiluj me -
ja te zelim zagrliti!
Sto ti sutis, sumo sumna?
Ti bar tuzna ne smijes biti.
Zasumori,
zavijori -
ja te zelim zagrliti!
Ne mrsti se na me, svijete!
I nemoj se vise kriti...
U oci me
pravo gledaj -
ja te zelim zagrliti!
Ova pjesma je, ustvari, i poruka i glavna misao cijele zbirke. To je
pjesnikova poruka ljubavi: to je zelja da ovaj svijet bude lijep kao livada
posuta cvijecem:
Jedan cvijet, dva cvijeta
Jutros je u petdosao na svijet
jedan mali cvijet
sa latica pet.
Rodio se cvijet -
sad je ljepsi svijet!
Odmah drugog dana
doslo ih je pet,
a vec treceg dana
pedeset i pet!
Za pedeset pet
sad je ljepsi svijet!
Nice cvijet po cvijet -
preplavice svijet!
Sunce mijesi pitu
Sunce sije zlacanim sitomzvjezdano brasno nad zrelim zitom.
Sunce gleda mrave sto zure
s cvjetnim caskama na vreoce
i, zaneseni, radosno zure
u dan sto sija nad seocem...
Jedan zec gricka zelenu vlat,
srce mu kucka k'o zlatan sat:
- Cek, cek... da zirnem malo bolje
sta ono mrda kroz zitno polje?
Zirnu, i vidje: sunce u zitu
mijesi prvu, mirisnu pitu!
Svaka od ovih strofa je jedna pjesnicka slika:
1. Sunce „zlacanim sitom" (svojim zrakama) sije „zvjezdano brasno" (svoju svjetlost)
2. Mravi koji zure „s cvjetnim caskama na vreoce"
3. Zec koji gricka zelenu vlat
4. Iznenadenje: „sunce u zitu / mijesi prvu mirisnu pitu."
Zar to nije cudesno? Sunce u zitnom polju! Sve bljesti u svjetlosti - zvjezdanom brasnu, koje se u snopovima prelijeva pejsazom. Sunce i zitno polje nagovjestavaju skoru zetvu. Pjesma se sastoji od cetiri strofe: dvije sa dva stiha i dvije sa po cetiri stiha. Koji stihovi se rimuju? Pogledajmo!
- u 1. strofi: 1. i 2. stih (sito, zito)
- u 2. strofi: 1. i 3. stih (zure i zure) i 2. i 4. stih (vreoce i seoce).
- u 3. i 4. strofi? Pogledaj!
Nebeska skoljka
Nebo se talasasve se zlatom ljeska..
Kuda zuris, sunce,
skoljkice nebeska?
nek ti moja dusa
bude tajna luka.
Ne moze te stici
ni oko ni soko.
Kako Ii se pope
toliko visoko?
Volim te u bulki,
u psenicnom klasu...
ali ponajvise
u sevinom glasu!
Hodi, nek ti bude
gnijezdo moja ruka,
Po prozoru cipke
Po prozoru cipke,zimske sare cvjetne.
Svunoc su ih vezle
neke ruke spretne.
Dok je mraz u mraku
snjeska za nos stipkao
usput ih je sarao,
usput ih je cipkao.
Dok je vjetar lunjao
i po mraku pipkao -
ni mraz nije kunjao:
stalno ih je cipkao.
AI' ih sunce zbrisa,
kao neka slova...
i ne osta nista,
samo pjesma ova.
Petar Petru plete petlju
Pleti,Petre.
Petru
Petlju!
A to znaci:
- lijepo sjedi,
u iri dana
jednom jedi,
- pazi da se
ne zapetljas
dok tu petlju
ne ispetljas...
Djeca kriju sunce
Jesenji mi vjetaru prolazu rece:
- Ugasicu sunce,
da vise ne pece!
Javi se i oblak,
pun jesenje kise:
- Ugasicu sunce
da ne grije vise!
AI' nek pljuste kise,
nek vjetrovi pusu -
vec su djeca sunce
sakrila u dusu!
I kad je oluja,
i kad snijeg vije -
ono djecju dusu
miluje i grije.
Grgine Pustolovine prepričana lektira za treći razred
Pisac: JAKOV JURISIĆ
O PISCU:
Jakov Jurisic j e roden 1948. godine u Bijelom Brdu kod Dervente. Pisao je pjesme, price za djecu i radio drame. Poginuo je u Sarajevu 1993. godine. Dugo je bio urednik Vesele sveske.
Djela: Grob koji traje, Suteren be-be, Grgino dvoriste, Grgine pustolovine, Dom radosti - dorn placa; drama Komad blatnog puta...
Kratak sadržaj djela:
Na obali Save Grga razgovara sa svojim ljubimcima ovnom Trasom, psom Trefom i mackom Stefom o odlasku na more. Rano ujutro krenuo je Grga na more, najkracim putem, jer do mora ima 650 km, 800 m i 3 cm. Trcao j e da bi sto prije stigao ali se opruzio u prasini koliko je dug i sirok i, naravno, ovako prljav nije mogao ici na more. Grga je stedio novac. A l i kako ga sacuvati kad su ga stalno potkradali brat i sestra! Dosjetio se: sakrio je novac u lastino gnijezdo na dudu. Dosla je jesen. Djeca idu u skolu. Hoce i Grga. A l i on je jos mali. Ipakje dosao na skolska vrata i usao u ucionicu skupa sa Trefom, Trasom i Stefom. Grga je volio skolu, ali nije volio zene koje su ga na putu do skole „cmakale" i milovale j e r je bio rumen i lijep djecacic. Grgina sestra je bila udata i zivjela u gradu, a on je zarko zelio da je posjeti. Zato je jedno jutro rano ustao, otisao na obalu Save, sjeo u camac i presao na drugu obalu. Kada se konacno iskrcao, docekao ga je brat i vratio kuci. Ali Grga se nije predavao. Nagovorio je splavara da sutra rano bude na rijeci da preveze njegovog oca. Naravno da je lagao. Ujutro je dosao sam sa svojim ljubimcima i prevezao se na drugu obalu. Kada su konj Nano, Tref i Grga stigli pred sestrinu kucu, svi su se veoma iznenadili. Roditelji su bili jako zabrinuti, ali su se smirili kada su saznali gdje je Grga. A Grga je pricao sestri sta je sve vidio na putu: o tome kako je vidio mnogo automobila, kako ga je slikao na konju neki zuti vozac, kako su vozovi brzo jurili . Neke price su bile istinite, a neke je Grga izmislio, kao pricu o kozi. „- Mali, jesi Ii vidio moju kozu? - upitao me ciko. Ljudi su se okolo smijali i hvatali za trbuh. Djeca su se valjala po travi od
smijeha. Na vrhu rampe, strasno visoko, koprcala se koza. - Ciko, tvojaje koza postala 'tica - rece mujedan malisan i pokaza na vrh rampe.
- Tica, baba tije 'tica - rece ciko, uhvati se za glavu i poce moliti kozu da mu skoci u narucje. E, tad smo svi popadali od smijeha! Koza muje isplazila jezik kao da se ruga. Ciko sa crvenom kapom spustio je rampu i spasio nesretnu kozu..."
Trebalo se vratiti kuci. Grga se uplasio jer je vjerovao da ga tamo cekaju debele batine. Zajahao je svoga konja Nana i krenuo. Najteze je bilo uci u kucu. Pred vratima se ukocio od straha. U kuci se cuo smijeh, a kada je on usao, „nasta tajac. Kao da je neko nozem prerezao smijeh. Stoji. Ne zna kuda bi. Nazad ne moze. Skamenio se... " A l i sve se dobro zavrsilo. Savom su plovili veliki brodovi, a Grga je sanjao da se popne na neki brod i zaplovi, ali kako ce povesti Trefa, Trasa i Stefa? Jednog dana s broda „Ucka" oglasi se megafon: „Kako si, Grga?" pitao je neko, a Grga je stao na konja (nije sjeo) i krenuo na nasip. Sa broda su mu mahali jedna djevojcica i njen otac, kapetan, ratni drug njegovog täte. Navecer je brod pristao u lud, a kapetan i njegova kcerka Milena su bili gosti u Grginoj kuci. Djevojcica je gledala Grgu otvorenih ociju, a on se zbog toga ukocio, nesto je htio kazati, ali je bio toliko zbunjen da nije mogao da progovori. Dok su se stari drugari prisjecali proslih dana, Milena je odvela Grgu na brod. Tada je Grga prvi put ugledao pticu koja govori. Bio je to papagaj Rocko. - Ti si bezobrazan, ti si bezobrazan! - zakrijesta papagaj.
- Ti to meni kazes? - naljuti se Grga.
-Je si, je si bezooooobrrrrrrrazzzzzannnn...
Djecak namignu papagaju i isplazi jezik. Ptica poskoci u krleci: Bezobrrrrrrazzzzzannn i nevaspiiiiiitaaannn, krrr..." Ujutro je Grga sa Milenom i njenim ocem usao na brod. Cudio se brodskim motorima i nikako nije mogao da shvati da su jaki 500 konja, odnosno, kako u tako mali motor moze da se uvuce 500 konja. Podrzao gaje i papagaj Rocko kojije stalno ponavljao: „Lazu, lazu, oni tebi lazu!" Milena je pozvala Grgu da ih posjeti u Beogradu i on se poceo spremati na put. Zato se interesirao kod Mirka sta to ima u Beogradu a sto nema u selu. Mirko mu je rekao da tamo ima lift i tramvaj. Konacno se ukrcao na brod i dok je brod plovio, Grga j e dosadivao mornarima
svojim mnogobrojnim pitanjima. Kada je ugledao veliki most na Savi, nije se mogao nacuditi kako su ljudi uspjeli napraviti tako veliki most. Mornar se s njim salio i rekao da su most sagradili dabrovi. Grga je, naravno, povjerovao, cak i to da je mornar jednom ulovio soma od 300 kg, zajahao ga i tako stigao u Beograd, kako je som podigao tolike valove daje zamalo potopio brod, kako je o tome pisalo u novinama itd., itd... U Beogradu su ga docekali Milena i njen otac. Grga se svemu cudio a najvise velikim zgradama, plakatima, raskrscu sa semaforima... Zazelio
je da se provoza tramvajem.
- Bas je dobar ovaj mali vlak - govorio je Grga. - Samo j e sve to nekako onako. Ljudi u njemu sjede i stoje, a ne govore. Guraju se kad ulaze, guraju se dok izlaze. Guraju se i sute. I sve nekud zure, trce,
poskakuju kao da hvataju zeceve. Najvise mu se, ipak, svidio lift pa je ustao rano ujutro da se provoza sve dok ga neki susjed nije uzeo za uho i doveo u Milenin stan. Grga je pozelio da ima lift u selu, stavi ga pod krusku i tako bere kruske. Milenina mama je bila pilot i to je bilo jos jedno cudo za Grgu. Zacudio se kada je Milena pisala zadacu i napisala:
- Mlado od krave... toje kravic, mlado od ovce, pa toje ovcic, mladunce od svinje - svinjcic... - Toje Grgi bilo jako smijesnojer se u selu tako ne govori. Jednog dana Grga je posjetio aeromiting, a poslije toga se vozio u avionu. Gledao je zemlju iz velike visine i tada se sjetio svoje kuce i ljubimaca. Pozelio je da se spusti u svoje dvoriste i vidi roditelje, Trefa, Stefa, Trasa i konja Nana. Niz lice mu je potekla suza. Blizio se dan Grgina odlaska. Zato je Milena bila jako tuzna, a bio je pomalo i Grga.
Ipak se radovao sto ce se susresti sa svojim prijateljima. Danima je Grga pricao u selu sta je sve vidio u gradu. Zabavljao je svoje drugove pricom kako u gradu ne znaju da se mladunce krave zove
tele, vec ga zovu kravic, od ovce ovcic, od svinje svinjcic. A sve je to pratila njegova prijateljica Aida. „Onjoj nijeposlao razglednicu i taj grijeh nije mogao lako okajati. Rjesenje je ipak pronasao. Obecaoje Aidi da cejoj svake nedjelje ispricati pojednu pricu. Aidaje pristala. I tako su potekle price... Grga nije ni slutio da pise svoju prvu zbirku prica, mozda i prvi roman."
Pčelica maja prepričana lektira za 3 razred
O PISCU :
Waldemar Bonseis je zivio od 1880. do 1952. godine. U toku mnogih putovanja po Evropi, Indiji, Egiptu i Americi skupljao je materijal za svoje price. „Pcelica Maja" se pojavila 1912. godine. Stampana je u vise od milion primjeraka, a prevedena na 28 jezika. Napisao je vise knjiga, ali nijedna nije dozi-vjela uspjeh kao „Pčelica Maja".
Kratak sadržaj:
Majin bijeg
Kad se pcelica Maja izvukla iz svoje kukuljice, docekala j u je pcela Kasandra kojajoj je ispricala pravila o zivotu pcela. Prvo pravilojest „da svaka pcela mora misliti i raditi isto sto i ostale, a nadasve mora brinuti o opcem dobru svih pcela." Pricalajoj je lijepo o ljudima. Savjetovala joj je da se cuva strsljenova i osa protiv kojih moze upotrijebiti svoj zalac, ali ne smije ubosti toplokrvne zivotinje i covjeka jer ce odmah umrijeti. U kosnici je guzva. Neke pcele su se pobunile i napustile kosnicu. I Maja je izletjela iz kosnice. To je bio njen prvi let. Maja je bila odusevljena. Letjela je, letjela i umorna pala u vrt prepun cvjetova. Bila je toliko odusevljena Ijepotom prirode da je odlucila da se vise nikada ne vrati u kosnicu. Pepijeva ruza Kad se ujutro probudila, Maja je razmisljala sta da radi. Htjela je biti sretna i uzivati zivot na svoj nacin. Ne bi mogla cijeli zivot samo skupljati med. Na jednom cvijetu ugledala je kukca s crnim oklopom na prsima, koji se sa porodicom uselio u ruzin cvijet. Bio je to Pepi. Pepi se posvadao s mravom koji muje krao med. Pocastioje Maju medom.„Nemam svoga zavicaja,
to je tuzno, to je sjetno,
al' dok ruza ima sjaja,
prezivjet cu i j a sretno."
Šumsko jezero i njegovi stanovnici:
Maja je doletjela do sumskog jezera. Promatrala je ribe. Kad se spustila
na jedan list, ugledala je plavu muhu zunzaru. Ona joj je rekla da u
jezeru ima mnogo zaba koje jedu kukce. Tada se desilo nesto strasno:
jedna velika mrezokrilka uhvatila je zunzaru koja je zapomagala zovuci
upomoc. Maja je pokusala da je spasi, ali je mrezokrilka muhi odgrizla
glavu. Maja je pocela drhtati od straha, mislila je da ce se onesvijestiti.
Mrezokrilka je rekla Maji da su ljudi jako okrutni i da su ubili njenog
brata. Vinula se u oblake i zapjevala:
„Tihi lahor, cvjetni kraj,
na krilima süncev sjaj,
a u srcu srece stan.
Zivot je kö mali krug
pa kad zivot nije dug,
hvala ljetu za lijep dan."
Iffi i Kurt :
Maja se probudila u caski plavog zvoncica. Padala je kisa. Sa tugom
je razmisljala o svojoj kosnici koju je napustila. A l i je bila sretna sto je
mnogo toga dozivjela i vidjela u toku svog lutanja. Ugledala je
neljubaznog kukca Kurta i njegovu prijateljicu cvrcka I f f i . I f f i ga je
napustila jer j o j je slagao da je iz porodice zlatnih mara, a bio je obicni
balegar. Maja ga je spasila kada je pao na leda i nije mogao ustati.
Skakavac:
Jednog j u t ra se mala Maja sa zvonkim poklikom vinula u suncanu
svjetlost. Nadala se da ce toga dana sresti covjeka. Iznenada je u travi
vidjela neko mrsavo cudoviste na dugim nogama. Bio je to skakavac koji
je Maju nervirao svojim neprestanim skakanjem. Rekao je Maji da je
osa pa se ona strasno naljutila. Pozvao j u je da s njim pode na takmicenje
u skakanju. Rekao joj je da ima skakavaca koji mogu da skoce 300 puta
toliko koliko su bili visoki.
Puck:
Maja se umorila od vrucine i spustila na list. Doletjela je muha Puck.
Rekla je Maji da je glupa, sto j u je uvrijedilo. Maja je htjela da je ubode
zaokom. To je Pucka jako prestrasilo. Obecao je Maji da ce j o j pricati o
ljudima. Hvalio se kako im dosaduje: „Kad biste jednom mogli
promatrati veselu igru koju igram s covjekom, pukli biste od zavisti..."
U paukovoj mreži:
Maja je bila ljuta na muhu sto je ljude smatrala glupim i smijesnim.
Mislila je da su ljudi dobri i mudri, jaki i mocni. Tada je upala u paukovu
mrezu. Jadikovala je i plakala ne znajuci kako da se izvuce. Kada je
ugledala strasnog pauka, promrla je od straha. Pauk je Maju potpuno
umotao Ijepljivim nitima. Dosao je Kurt i oslobodio je. Maja mu je bila
jako zahvalna.
Smrdljivi Martin i leptir:
Maja je srela neobicnog kukca - smrdljivog Martina. On je toliko
zaudarao da je morala hitno pobjeci. Leptir Leptirko se tome smijao.
Maja nije mogla vjerovati kadajoj je Leptirko ispricao da je bio gusjenica.
Hanibalov boj s ljudima:
U kori drveta zivi potkornjak Fridolin sa svojom porodicom. Maja
zna da ga ljudi ne vole jer unistava drvece. Njegov najveci neprijatelj je
ptica zuna koja svojim Ijepljivim jezikom lovi njega i njegovu porodicu.
Iznenada se pojavio pauk Hanibal koji je ispricao da je izgubio nogu u
borbi s ljudima.
Nocna cudesa:
Maja je stekla mnogo znanja i iskustva u svom zivotu pa je htjela da
to znanje korisno upotrijebi. Promatrala je ljude i mislila da su to krasna
i dobra stvorenja. Jedne noci Maja se probudila i rijesila da vidi kako
izgleda ljetna noc. Zadivila j u je ljepota koju je ugledala. „Posvuda je
blistalo i svjetlucalo cisto srebro, tisuce sjajnih bisera zagasito i blazeno prelijevalo
se u travi kojaje u daljini lezala pod nekom tankom koprenom, a debla breza i
usnulo lisce kao da su bili srebrom prebojeni. Sva okolica i tiha spokojna daljina
Uli su obavijeni njeznom plavicastom svjetloscu. "
Njezni cvjetni vilenjak je pjevao svoju pjesmu:
„Za mene je sunca sjaj
moj dorn i moj zavicaj,
za moj zivot taj je sjaj
i pocetak, a i kraj."
Putovanje s vilenjakom:
Maja i vilenjak su letjeli u ljetnoj noci i susreli nocnog leptira i
krijesnicu koja im je osvjetljavala put. Maja se nadala da ce konacno
vidjeti ljude. Upitala je vilenjaka: „Sanjaju Ii ljudi dok spavaju?"
„Ne samo tada", rece vilenjak. „Oni ponekad sanjaju i budni. Tada sjede
zamisljeni, glave malo pognute, a oci im lutaju u daljinu kao da zele prodrijeti
do neba. U njegovim snovima je uvijek Ijepse i zato im se mi u snovima
prikazujemo." U mjesecevoj sjeni Maja je ugledala dva ljudska bica:
mladica i djevojku. U njihovim ocima je blistala beskrajna sreca. Maja
je bila odusevljena. „Srcejoj je tako treperilo kao da je njihova sreca postala
njena. - Sada sam vidjela najljepse - saputalaje drhteci - sto su moje oci ikada
vidjele. Sada znam da su ljudi najljepsi kada se vole. "
Slavko sedmica:
Jednog dana Maja j e ugledala zlatno psenicno polje i bila je
odusevljena njegovom ljepotom. Upoznala se sa bubamarom koja se
zvala Slavko. Bubamara je bila pjesnik. Slavko je rekao da zivi od suncane
svjetlosti, ljepote dana i ljudske dobrote. Procitao j o j je svoju pjesmu
„Ljudski prst".
Razbojnicka utvrda:
Maja je susrela cudnu zivotinju. Bio je to Hijeronimus iz porodice
stonoga. Obavijestio j u je da se u blizini nalazi grad strsljenova.
Odjednom se Maja nasla u nevolji. Nesto strasno j u je scepalo za vrat i
ponijelo uvis. Bio je to strasni strsljen koji j u je odnio u grad strsljenova.
Maja se od uzasa onesvijestila. Nasla se u nekoj dvorani a oko nje su bili
ostaci raznih kukaca koje su strsljenovi pojeli. Osluskivala je sta strsljenovi
govore i saznala da se spremaju da napadnu pcelinji grad, odnosno
Majinu kosnicu.
Bijeg:
Maja razmislja kako da pobjegne i obavijesti pcele o napadu.
Promatrala je nekog tuznog strazara i pocela s njim razgovor nadajuci
se da ce joj on pomoci da pobjegne. Saznala je da je strazar zaljubljen u
mrezokrilku Schuck. Otkrila mu je mjesto gdje je moze naci i on j u je
pustio na slobodu.
Povratak kuci
Maja je zurno letjela prema svojoj kosnici da obavijesti pcele o napadu
strsljenova. Kada je doletjela u kosnicu, zatrazila je da je odvedu do
matice. Javila j o j je o napadu strsljenova. Maticaje oprostila Maji njen
bijeg.
„Htjela bih za tebe umrijeti", mucalaje Maja, tresuci se.
Onda matica odgovori:
„Ne brini zbog nas. Izmedu tisuca koji obitavaju u kosnici nema ni jedne
jedine koja bez oklijevanja ne bi zrtvovala zivot za dobro ostalih. Mozes mirno
spavati. " Umorna Maja brzoje zaspala.
Vojnici su se spremali za odbranu kosnice.
Boj pcela i strsljenova:
U kosnici je uzbuna. Sve je uzurbano. Matica izdaje zapovijedi. Cuje
se strasno zujanje. Stizu razbojnici strsljenovi i provaljuju u kosnicu.
Docekuju ih hrabri pcelinji vojnici. Zapocela je strasna bitka u kojoj su
se mijesali krici umirucih, kuknjava i bolno stenjanje ranjenih. Strsljenovi
su bili pobijedeni. Pobijedio je pcelinji rod.
Maticina prijateljica:
Sve se umirilo. Mrtvi vojnici su izbaceni iz kosnice. Maticaje zagrlila
Maju, a ona je ispricala sve vaznije dogadaje koje je dozivjela u toku
svog bijega iz kosnice. Svi su trazili da im otpjeva vilenjakovu pjesmu:
Don Quijote lektira za srednju školu
Vrsta djela : Roman
Pisac: Miguel de Cervantes
Radnja romana zbiva se u šesnaestom stoljeću u Španjolskoj
Cervantesov roman Don Quijote sastoji se od dva dijela.
Prvi dio objavljen je 1605. godine, a drugi 1615.
O djelu:
U malom selu u pokrajini Mancha zivio je pedesetogodisnji plemic Alonso Quijano, covjek »snazna rasta, suhonjav, mrsav u lieu, velik ranoranilac i ljubitelj lova«. Dosadan i jednolican seoski zivot naveo ga je da zabavu i uzbudenje trazi u citanju starih viteskih romana, u kojima se vitezovi-lutalice bore protiv divova, oslobadaju zatocene djevice i ubijaju strasne zmajeve. Uronivsi cijelim svojim bicem u taj fantasticni svijet, »osusi rau se mozak i pamet mu se pomuti« pa zakljuci da se drevno vitestvo moze i mora obnoviti. Nasavsi stari oklop, hrdavi mac i sljem (za koji mu dobro posluzi plitica za brijanje), te osedlavsi staro kljuse koje prozva Rocinante, osjeti se spremnim da pode u avanture. Kako su u romanima svi vitezovi- lutalice zaljubljeni, izabra za damu svog srea jednu seljakinju iz obliznjeg sela, obdarivsi je u svojoj masti svim vrlinama i ljepotama plemenitih dama. Don Quijote od Manche (to je bilo njegovo novo ime), obavivsi sve pripreme, jednoga jutra neopazen napusti svoj dom. Nakon cjelodnevnog jahanja stigne predvecer do male gostio
nice, koja mu se pricini dvorcem. Od gospodara (zapravo gostionicara) zatrazi da ga po propisanom ceremonijalu posveti za viteza, sto gostionicar, koji je bio veliki saljivac, sa zadovoljstvom prihvati. Tako je Don postao »pravi« vitez. Pustolovine su pocele na povratku kuci. Prvo je ozbiljno priprijetio seljaku koji je tukao svoga slugu, sto je slugu kostalo jos vecih batina kada je Don otisao, a potom se sukobio s grupom mazgara koji nisu ukazali propisanu cast Dulcineji od Tobosa, gospodarici njegova srca. Videci pred sobom mahnita starca, mazgari su ga propisno istukli. Uz pomoc jednog seljaka, Don se nekako dovukao kuci, gdje je nastala prava uzbuna kada su ga vidjeli u tako jadnu stanju. Gazdarica i sinovica pozvase seoskog zupnika i brijaca ne bi l i ga oni priveli pameti. Za pocetak oni odluce spaliti sve njegove viteske romane, jer su knjige bile otrov koji je zaludio Quijota, a uz to su zazidali sobu u kojoj su bile knjige. Kada se Don oporavio i posao u sobu s knjigama, oni ga uvjerise da je zli carobnjak ucinio da soba nestane. Cinilo se da je Don dosao pameti, jer u iducih petnaest dana nije ucinio nista nenormalno. Za to vrijeme on je nagovarao svoga susjeda, dobrodusnog seljaka Sancha Panzu da postane njegov stitonosa, obecavsi mu otok na kojemu ce on biti guverner. Sancho pristane. Jednoga jutra oni potajno napuste selo i krenu u susret pustolovinama. Dogodovstine koje slijede, a one se nizu jedna za drugom, uglavnom su smijesne, a istodobno i neugodne za nase junake, jer u njima oni redovito izvlace deblji kraj. Usprkos svemu, don Quijote uvijek uspijeva naci najnevjerojatnija objasnjenja za svoje lude akcije. Nemoguce je opisati sve epizode i dogadaje kroz koje su prosli Cervantesovi junaci pa cemo se zadrzati na najpoznatijima. Neki od dogadaja postali su tako popularni da su usli u svakodnevni govor. Tako je i izraz »boriti se s vjetrenjacama« aluzija na jednu od prvih Donovih avantura. Stigavsi sa svojim vjernim slugom u polje u kojemu se nalazilo tridesetak vjetrenjaca, Donu se pricini da su to divovi veoma dugih ruku pa podbovsi Rocinanta nasrne na njih. Silno se muceci kako bi ga pridigao sa zemlje nakon neuspjelog napada, Sancho je uzaludno pokusavao dokazati svome gospodaru da su to bile samo vjetrenjace. Drugom zgodom Don je naisao na veliko stado ovaca, u kojima je vidio neprijateljsku vojsku, pa beskompromisno krenuo u napad. Tom je prilikom jedva izvukao zivu glavu pred pobjesnjelim pastirima koji su ga poceli gadati kamenjem. Poznata je Quijotova pustolovina u gostionici, kada je napao mjesine za vino misleci da su divovi. U meduvremenu su se Do
nova obitelj i prijatelji ozbiljno zabrinuli za njegovo zdravlje. Seoski brijac i zupnik podu u potragu za njim. Kada su ga konacno nasli, uspjese ga strpati u kavez i na volovskim ga kolima dovesti kuci. »Prvi dio obuhvaca odluku glavnog junaka da postane vitez-lutalica, njegov prvi i drugi odlazak od kuce (prvi put sam, drugi put u pratnji perjanika Sancha Panze), njegove prve sudare sa svakodnevnom stvarnoscu koji ne uspijevaju ohladiti njegov junacki zar, te napokon, njegov privremeni povratak kuci. Po svojoj strukturi taj prvi dio u prilicnoj mjeri reproducira obrazac viteskih romana, ali Cervantes u njega unosi izvjesne izmjene. Uz pustolovine glavnog junaka, on u svoje djelo unosi nekoliko novela od kojih su neke vise, a neke manje u svezi s tijekom glavne radnje. On sam objasnjava ovaj svoj postupak time da je htio razbiti jednolicnost pripovijedanja o samo dvojici glavnih junaka. Umetnute pripovjedne cjeline su i prve objavljene Cervantesove novele, prvi primjeri te za ono vrijeme nove prozne vrste u spanjolskoj knjizevnosti.« Knjiga II . »Drugi dio romana ima jedinstvenu strukturu; u njemu nema umetnutih novela. Po obradi grade drugi dio je slozeniji od prvog. Cervantes svog literarnog junaka predstavlja kao stvarnu osobu i suocava ga s onima koji su citali prvu knjigu o njegovim pustolovinama (Cervantesovu) i drugu, laznu (Avellanedinu). Tako pisac suprotstavlja dva vida jedne iste osobe koja pripada fikciji. Udvajajuci don Quijota, on pokazuje zelju da svog viteza-lutalicu ucini istinitim i da premosti granicu izmedu stvarnosti i umjetnickog djela. Inzistirajuci na istinitosti svog junaka, na uvjerljivosti njegovog psiholoskog lika, na sudbinskoj odredenosti njegovih postupaka, on ga takvog stavlja naspram fantasticnih likova i viteskih romana«. (Lj. Pavlovic) Don Quijote (koji je u meduvremenu prizdravio, ali ne i dosao pameti) i njegov vjerni perjanik Sancho Panza krecu po treci put na svoja uzbudljiva putovanja. Put ih vodi u Toboso, gdje Don zeli posjetiti svoju Dulcineju. Sancho, koji je trebao udesiti njihov susret, odluci se posluziti lukavstvom pa mu za prvu seljakinju koju sretose rece da je Dulcineja. Na njegovo iznenadenje, don Quijote mu rece da ta djevojcura nikako ne moze biti njegova dama, vec su tu sigurno svoje prste imali zli carobnjaci, kada su njegovu prelijepu damu pretvorili u tako gadnu spodobu. U poglavljima koja slijede, Sancho ce dobro platiti za pokusaj prijevare. Za to vrijeme Sanson Carrasco, Donov znanac koji ga zeli odvratiti od njegovih ludih nauma, nakon savjetovanja s mjesnim zupnikom i brijacem, odluci preobuci se u viteza i izazvati Dona na dvoboj, uz uvjet da se pobijedeni mora podvrgnuti volji pobjednika. No na veliko iznenadenje prisutnih, u dvoboju Quijote pobijedi Carrasca, koji jedva izvuce zivu glavu. Nakon niza dogodovstina, Cervantesovi junaci stignu na posjed vojvode i vojvotkinje koji su bili dobro upoznati s Quijoteovim neobicnim avanturama. Videci pred sobom Quijota »u zivo«, vojvoda odluci zadrzati ga i dobro se zabaviti. Njegov naum bio je jednostavan: naredio je svima da se ponasaju potpuno u skladu s pricama o vitezovima, tj. da Dona uzmu vrlo ozbiljno. Quijotu ukazuju visoke pocasti, dvorske gospodice se zaljubljuju u njega, a vrhunac predstavlja pojava zacarane Dulcineje, koja ce biti oslobodena ako Sancho dobrovoljno primi 3300 udaraca bicem po straznjici. Znajuci da je Don obecao svome perjaniku mjesto upravitelja na otoku, vojvoda odluci ispuniti i to obecanje. »Otok« je zapravo malo selo Barataria na vojvodinu posjedu, cijim je stanovnicima dao upute kako trebaju primiti novoga upravitelja. Iako neuk i nepismen, Sancho je vrlo ozbiljno shvatio svoj posao, iznenadivsi sve svojim mudrim upravljanjem. Medutim, novi polozaj morao je napustiti nakon desetak dana, ostavsi tako bez polozaja i bez novaca. Sanson Carrasco po drugi put izaziva Quijota na dvoboj. Ovoga puta pobjeduje i Don se mora pokoriti njegovoj zapovijedi, tj. prekinuti svoj put skitnika viteza na godinu dana. Na povratku u selo javila se Donu spasonosna ideja: ako vise ne moze biti vitez-lutalica, postat ce pastir i zivjeti zivotom kakav je prikazan u pastoralnoj knjizevnosti. Vrativsi se kuci, Don se razboli. Na iznenadenje svih prisutnih, on se odrice svojih viteskih lutanja kao ludosti. Ocajni Sancho moli ga da opet krenu na put, ali Don, sada opet Alonso Quijano to odbija i , primivsi posljednju pomast, umire. »Don Quijoteove i Sanchove pustolovine su poznate i nije ih potrebno ponavljati. Ludi vitez je isao iz okrsaja u okrsaj i gotovo uvijek bio pobijeden i ismijan. Sancho ga je neprestano upozoravao i dozivao pameti, ali uzalud. On je postavio sebi cilj od kojeg nije odustajao. Istina, bio je bezuman u svojim postupcima, ali je bio dobar i plemenit u svojim namjerama. Njegova svrha bila je da na svijetu uspostavi kraljevstvo pravde, da ispravlja krivice, da osvecuje nepravde, da pomaze nemocnima. Zato njegova djela, koliko god bila sumanuta, zrace velicinom. I dobro je netko primijetio da mancanski vitez jest lud, no da to nije patolosko ludilo, nego nacin postojanja i djelovanja. Zato ga Cervantes nikad ne svodi na lakrdijasku figuru. Svom nesretnom vitezu, zbog toga jer predstavlja simbol ljudske tragike, pisac uvijek cuva ljudsko dostojanstvo. Iako lud, on je uzdignut iznad svoje okoline, a nikada nije pogazen ni odbacen od nje. Jer don Quijote je utjelovljenje ljudskoga sna, ljudske bezumnosti, ljudskih stradanja i uporne borbe za pravdu, istinu i nedostizne ideale. Bio je ludak, ali lucidan i vidovit, koji je na trenutke dolazio do bistrih spoznaja o sebi i svome snu. Kad mu vojvotkinja izrazi sumnju u Dulcinejino postojanje, on ce reci: 'O tome bi se moglo mnogo govoriti. Bog bi znao ima li ili nema Dulcineje na svijetu; da li je iz maste ili nije iz maste; i to su takve stvari koje se ne mogu do kraja provjeriti'. Zato mu Cervantes pred smrt vraca razum. On nece da njegov dobri junak ode sa svijeta kao ludak. Sancho je don Quijoteova suprotnost: on predstavlja stvarnost, razbor, oprez i egoizam. Istodobno, on je i dio don Quijoteova svijeta. Opominje gospodara, ali i sudjeluje u njegovim cinima pa cesto i sam dobiva po ledima. Ali ni on ne odustaje. Doduse, vode ga sebicnost i gospodareva obecanja, no, u biti, Sancho je dobrijan i postenjacina. Jednom ce reci: 'Sve da mi i ne pokloni otok, ja sam onaj koji jesam'. I taj priprosti seljak mnogo puta ce se prepustiti snovima svoga gospodara i radovat ce se ponovnom odlasku u svijet, na pocetku druge knjige: 'Krenut cemo u bijeli svijet da zatiremo nepravde i ispravljamo krivice' - veli on. A na kraju, don Quijote, posto mu se vratila pamet, reci ce Sanchu: 'Oprosti mi, prijatelju, sto sam te naveo da se cinis ludim kao i ja...' Tako su njih dvojica, razliciti, isli zajedno. Iznad svega, vezala ih je dobrota, od koje je sazdano citavo ovo genijalno djelo.
Telegrafske Basne lektira
Pisac: Gustav Krklec
Što su basne?
basne su kratke priče u kojima glavnu ulogu imaju životinje koje su nosioci ljudskih osobina i njihovih postpaka. prikazuju mnoge ljudske mane i slabosti: glupost, zavist, oholost, umišljenost itd.
STARA ŠKOLA
"vaš sam sluga " -šapće lisac lavu
i ponizno pred njim, spušta glavu,
A kad zeca susretne kraj brazde,
Viče: "skidaj šešir ispred gazde"
Koje likove ovdje upoznaješ ?
Lisac, Lav i Zec.
Kako se lisac odnosi prema lavu a kako prema zecu?
Lisac se prema lavu odnosi pokorno i ponizno a prema zecu oholo i umišljeno.
Nabroj osobine Lisca?
ohol, umišljen, prepreden, lukav, ulizica.
U ovim stihovima pisac ismijava lukavost i oholost ljudi.
MAJMUN I OGLEDALO
Reče majmun našav ogledalo:
"Hajd, da i ja pogledam se malo!"
Ču se potom njegov uzvik glasan:
"tko bi reko da sam tako - Krasan!"
U ovoj basni majmun je ?
a) pametan
b) krasan
c) samouvjeren
- Samouvjeren.
Koja mu osobina najbolje pristaje i zašto?
Majmun je umišljen , ta osobina najbolje opisuje njega, jer ssam sebe hvali da je krasan.
ZAŠTO ŽURE
Zec spazio iz daleka
Motoriste kako žure,
pa pomisli jadan zeka :
"Sigurno ih lovci jure"
Koja je ljudska slabost ismijana u ovoj basni?
Ismijana je ljudsk Plašljivost.
Ima jedna poslovica "U strahu su velike oči"
SVRAKA I SOVA
Mudroj sovi reče svraka:
"Ti si sovo dijete mraka"
A sova će " Ni dan svjetli
Svračju pamet ne rasvijetli"
Kako si shvatio razgovor Sove i Svrake?
Razgovor sove i svrake shvatio sam kao nadmudrivanje.
Sova je nadmudrila svraku Koji stihovi to dokazuju?
Kakva je to svračija pamet?
Svračija pamet je lakomislena i slaba.
Ko je izazvao sukob?
Sukob je izazvala svraka svojom izjavom da je sova dijete mraka.
NADMUDRENA LIJA
Lisica se obrati fazanu:
"Što si sjeo na visoku granu?"
njoj će fazan: "Moja kumo mila,
to je stoga , što ti nemaš krila"
Sigurno ti se svidio naslov ove basne, zašto?
Kako je fazan nadmudrio liju?
Fazan je nadmudrio liju tako što se popeo visoko a lija nemože do njega.
Koje su fazanove osobine uočljive u ovoj basni?
Fazan je u ovoj basni lukav i pametan jer je lako nadmudrio mudru liju.
SOMIJADA
Tužio se stari som :
"Tijesan mi je djeco dom"
Pa napusti kuću staru
Našao se na Žaru....
Jasna poruka u voj basni je da budemo skromni i zadovoljni onim što imamo.
SATELTSKA LASTAVICA
Jesen... telefonska žica,
a na žici lastavica.
"Još si tu ? Ta snijeg je blizu"
A lastavica : "Čekam vizu".
Satelit-pratilac
Viza-dozvola za ulazak u drugu državu
Koji su neobični likovi u ovoj basni?
Satelit.
Čemu si se nasmijao?
Lastavica čeka vizu to je smiješno njoj ne treba viza.
O piscu:
Gustav Krklec je Hrvatski književnik, rođen je 1899. u Udbini kod Karlovca, a umro je 1977. u Zagrebu. pisao je zbirke za odrasle i djecu. poznate zbirke za odrsle us: Srebrena Cesta, Darovi za bezimenu. Zbirke pjesama za djecu su: Put u život, Telegrafske basne, Zvonce o repu, Drveni bicikl, majmun i naočale i San i java.
Djeca Božja lektire za srednju školu
Pisac: Petar Šegedin
Vrsta djela: Roman
Mjesto radnje: Zrnovo a otoku Korčuli
Tema: psihološko analitičko osmišljavanje totalno traumirane ličnosti glavnog junaka Petra Stakana, opterećenog religioznim strahom
Kratak sadržaj:
Nevolje Petra Stakana pócele su budenjem tipicne djecje znatizelje i zelje za istrazivanjem novog, nepoznatog i nedostupnog. Nakon ispovijedi skolske djece, don Petar doznaje, ispovijedajuci djevojcicu Anicu, da je ona s Petrom radila nesto lose. Nesto lose odnosilo se na prvo djecje osvjescivanje o postojanju suprotnog spola. Glasinu o tom dogadaju selom je prosirila stara Cintra kojoj je jedini posao upletanje u tude zivote. Tim dogadajem Petar je najvise naudio svojoj obitelji. Obitelj Stakanovih cine Petrova majka Komiska, djed Petar, baka Kata, stricevi Ivan i Antunica te tetka Sainka. Za Petrov odgoj brine se majka koja se i sama razlikuje od svojih suseljana. Odrasla je u Komizi, otuda i njezin nadimak, u gradskoj i gospodskoj sredini u kojoj vladaju drukciji svjetonazori. Petrov grijeh trebao je biti predmet nedjeljne propovjedi, ali nedjeljna misa nije odrzana zbog smrti don Petrove sestre Marcele. Dogadaj s malom Anicom nagnao je Marcelli na preispitivanje svojih postupaka. Naime, ona je gajila osjecaje prema mladom sakristanu Marku i jednom je prigodom nasrnula na njega, a on ju je odbio. Mucena savjescu, Marcela je izazvala pozar ti kojem je poginula. Suseljani su smatrali da izvor Petrove gresnosti lezi u njegovoj obitelji. Strie Ivan, povratnik iz vojske, zazirao je od praznovjernosti i bogobojaznosti svojih suseljana. On je obisao svijet, upoznao druge kulture i nacine zivota. Govorio je, oblacio se i ponasao drukcije. Nije imao obzira prema drugima niti je postovao tude. Cijelo selo znalo je da svoju zenu Sainku vara s Piterkom, ciji je muz radio u inozemstvu, a na koju je bacio oko i ucitelj. Strie Antunica, koji je bolovao od tuberkuloze i polako kopnio, odbijao je posljednju pomast. Bolest gaje otudila od drugih ljudi i zavidio je svemu zdravom oko sebe: biljkama, zivotinjama i ljudima. Jedinu utjehu nalazio je u umjetnosti i pisanju. Pisanjem je nastojao osmisliti i opravdati svoju besmislenu egzistenciju i pronaci spas od okolnosti u kojima zivi. Petrova nevina djecja radoznalost sukobljava se s njegovom teznjom da postupa ispravno i zeljom da se postuju stariji, a upravo mu t i stariji vlastitim slabostima nanose stetu. U Petrovoj masti spoznaja o vlastitoj gresnosti poprimala je uznemirujuce razmjere. Smatrao je da se nalazi u vlasti vraga koji upravlja njegovim postupcima, a dokaze za to nalazio je jos u svom ranom djetinjstvu: Sjeca se, jos dok je posue malen bio, kada su skoro sua djeca andeli, on se bojao Krista na krizu. Zasto ?! Zar to ne bijase vec onda znak, da je bio u rukama davlaV. Osjecajuci da su mu svi neprijatelji, pa i clanovi njegove obitelji, odlucio je pobjeci od kuce. Za njegov bijeg bilo je presudno ogledalo koje je stajalo nad komodom u njegovoj sobi: Izgledalo mu je cim se vidi u ogledalu, da odaje sve svoje tajne, sve svoje grijehe, bilo mu je kao da onaj u ogledalu nije on, vec netko drugi, ali taj drugi zna svaku i najmanju njegovu misao. Odlucio je da ce zivjeti u divljini daleko od svih iskusenja i sa zarom se bacio na izradu sklonista, jer je samo tako mogao zaboraviti crni mrak koji je lezao iza svake njegove misli. Zelio je zaboraviti spoznaju da je vrag
u njemu, htio je biti miran i sretan. Kada se spustio mrak i pócela oluja, u panicnom je strahu otrcao kuci misleci da ga gone vjestice i nemani. Vec nadomak kuce pao je, prestrasen udarom groma, i ostao lezati bez svijesti. Tako su ga i pronasli. Nekoliko dana lezao je u krevetu bez svijesti, buncao i govorio cudne stvari. Njegova majka smatrala je da ga je nesto zaposjelo te ga je uz pomoc tete Marije lijecila svetim mocima iz Rima. Petar je odlezao mjesec i poi u mracnoj sobi i sve sto je dopiralo do njega od vanjskog svijeta bio je kasalj i tesko disanje strica Antunice. Jednog dana bolesni strie pojavio se na pragu njegove sobe i to ga je ispunilo uzasom. Antunica je zelio malom Petru prenijeti spoznaje do kojih je dosao lezeci danima u krevetu. No, Petar je bio premalen da shvati poruku koju mu strie zeli ostaviti. Dani su prolazili i zivot u selu tekao je dalje. Svi su vec zaboravili na Petrov grijeh. Petar je i dalje bio opterecen svojim grijesima, a postajao je i svjestan gresnosti svojih suseljana. Sve ono sto su cinili sukobljavalo se s moralnim vrijednostima koje propovijeda crkva. Smrt strica Antunice izazvala je preokret u Petrovoj dusi, u njemu se javila teznja prema mistici i mucenistvu. Smatrao je da ce svojim zrtvovanjem iskupiti grijeh svih ljudi i steci Bozju milost za sve koj i su umrli neduzni i nekrsteni. Uvjerivsi djecake Kusu i Nikolu da se radi samo o igri, u spilji iznad sela gdje su se cesto igrali nacinili su oltar i pravo malo svetiste. Tu je Petar odlucio uprizoriti Veliki petak. Djecacima nije bila jasna ozbiljnost kojom Petar pristupa toboznjoj igri, a kada su ga ugledali omotana oko bokova u komad bijelog platna, postalo im je jasno sto namjerava pa su pobjegli. Petar je njihov bijeg dozivio kao izdaju i znao je da ce mu se izrugivati ako nesto ne ucini. Zaboravio je bio pred torn opasnoscu na svoju svetu odluku o zrtvi. Spasavao se pred ruglom ljudi. Petar je sam zabio cavao kroz svoju lijevu ruku, pribivsi se na kriz. Roman Petra Segedina utemeljuje poseban tip moralisticke meditativne proze, zaokupljene granicnim egzistencijalnim situacijama i pokusajima njihova prevladavanja. Likovi olicavaju razlicite aspekta jednog stanja, stanja potpune otudenosti i nemogucnosti realizacije vlastitih egzistencija. »Malog Petra Skukana muce osjecaji straha i krivnje: njegovi tek probudeni nagoni i nevina djecacka znatizelja u sukobu su s moralnim vrijednostima sto ih propovijeda crkva. Odatle opterecenost, bolesna uznemirenost, depresija i , na posljetku, izoblicena psiha. U ugrozenom djecaku pojavljuje se
teznja prema mistici i mucenistvu, a uzore nalazi medu krscanskim mucenicima i svecima. Antunica svoju egzistenciju pokusava osmisliti i opravdati umjetnoscu i pisanjem, dok psihicki labilni ucitelj tavori u samozavaravanju i potpunoj bezizlaznosti. Pakao je ovdje stvarnost u ljudima. Svi Segedinovi likovi imaju svoga osobnog demona, svi groznicavo tragaju za nekim postojanim smislom i puninom zivota. Svi jednako teze i duhovnom iskupljenju i tracku metafìzicke nade. Ovdje se iz stranice u stranicu govori o bitnim pitanjima covjekova postojanja.
Pretplati se na:
Komentari (Atom)