Pisac: Petar Šegedin
Vrsta djela: Roman
Mjesto radnje: Zrnovo a otoku Korčuli
Tema: psihološko analitičko osmišljavanje totalno traumirane ličnosti glavnog junaka Petra Stakana, opterećenog religioznim strahom
Kratak sadržaj:
Nevolje Petra Stakana pócele su budenjem tipicne djecje znatizelje i zelje za istrazivanjem novog, nepoznatog i nedostupnog. Nakon ispovijedi skolske djece, don Petar doznaje, ispovijedajuci djevojcicu Anicu, da je ona s Petrom radila nesto lose. Nesto lose odnosilo se na prvo djecje osvjescivanje o postojanju suprotnog spola. Glasinu o tom dogadaju selom je prosirila stara Cintra kojoj je jedini posao upletanje u tude zivote. Tim dogadajem Petar je najvise naudio svojoj obitelji. Obitelj Stakanovih cine Petrova majka Komiska, djed Petar, baka Kata, stricevi Ivan i Antunica te tetka Sainka. Za Petrov odgoj brine se majka koja se i sama razlikuje od svojih suseljana. Odrasla je u Komizi, otuda i njezin nadimak, u gradskoj i gospodskoj sredini u kojoj vladaju drukciji svjetonazori. Petrov grijeh trebao je biti predmet nedjeljne propovjedi, ali nedjeljna misa nije odrzana zbog smrti don Petrove sestre Marcele. Dogadaj s malom Anicom nagnao je Marcelli na preispitivanje svojih postupaka. Naime, ona je gajila osjecaje prema mladom sakristanu Marku i jednom je prigodom nasrnula na njega, a on ju je odbio. Mucena savjescu, Marcela je izazvala pozar ti kojem je poginula. Suseljani su smatrali da izvor Petrove gresnosti lezi u njegovoj obitelji. Strie Ivan, povratnik iz vojske, zazirao je od praznovjernosti i bogobojaznosti svojih suseljana. On je obisao svijet, upoznao druge kulture i nacine zivota. Govorio je, oblacio se i ponasao drukcije. Nije imao obzira prema drugima niti je postovao tude. Cijelo selo znalo je da svoju zenu Sainku vara s Piterkom, ciji je muz radio u inozemstvu, a na koju je bacio oko i ucitelj. Strie Antunica, koji je bolovao od tuberkuloze i polako kopnio, odbijao je posljednju pomast. Bolest gaje otudila od drugih ljudi i zavidio je svemu zdravom oko sebe: biljkama, zivotinjama i ljudima. Jedinu utjehu nalazio je u umjetnosti i pisanju. Pisanjem je nastojao osmisliti i opravdati svoju besmislenu egzistenciju i pronaci spas od okolnosti u kojima zivi. Petrova nevina djecja radoznalost sukobljava se s njegovom teznjom da postupa ispravno i zeljom da se postuju stariji, a upravo mu t i stariji vlastitim slabostima nanose stetu. U Petrovoj masti spoznaja o vlastitoj gresnosti poprimala je uznemirujuce razmjere. Smatrao je da se nalazi u vlasti vraga koji upravlja njegovim postupcima, a dokaze za to nalazio je jos u svom ranom djetinjstvu: Sjeca se, jos dok je posue malen bio, kada su skoro sua djeca andeli, on se bojao Krista na krizu. Zasto ?! Zar to ne bijase vec onda znak, da je bio u rukama davlaV. Osjecajuci da su mu svi neprijatelji, pa i clanovi njegove obitelji, odlucio je pobjeci od kuce. Za njegov bijeg bilo je presudno ogledalo koje je stajalo nad komodom u njegovoj sobi: Izgledalo mu je cim se vidi u ogledalu, da odaje sve svoje tajne, sve svoje grijehe, bilo mu je kao da onaj u ogledalu nije on, vec netko drugi, ali taj drugi zna svaku i najmanju njegovu misao. Odlucio je da ce zivjeti u divljini daleko od svih iskusenja i sa zarom se bacio na izradu sklonista, jer je samo tako mogao zaboraviti crni mrak koji je lezao iza svake njegove misli. Zelio je zaboraviti spoznaju da je vrag
u njemu, htio je biti miran i sretan. Kada se spustio mrak i pócela oluja, u panicnom je strahu otrcao kuci misleci da ga gone vjestice i nemani. Vec nadomak kuce pao je, prestrasen udarom groma, i ostao lezati bez svijesti. Tako su ga i pronasli. Nekoliko dana lezao je u krevetu bez svijesti, buncao i govorio cudne stvari. Njegova majka smatrala je da ga je nesto zaposjelo te ga je uz pomoc tete Marije lijecila svetim mocima iz Rima. Petar je odlezao mjesec i poi u mracnoj sobi i sve sto je dopiralo do njega od vanjskog svijeta bio je kasalj i tesko disanje strica Antunice. Jednog dana bolesni strie pojavio se na pragu njegove sobe i to ga je ispunilo uzasom. Antunica je zelio malom Petru prenijeti spoznaje do kojih je dosao lezeci danima u krevetu. No, Petar je bio premalen da shvati poruku koju mu strie zeli ostaviti. Dani su prolazili i zivot u selu tekao je dalje. Svi su vec zaboravili na Petrov grijeh. Petar je i dalje bio opterecen svojim grijesima, a postajao je i svjestan gresnosti svojih suseljana. Sve ono sto su cinili sukobljavalo se s moralnim vrijednostima koje propovijeda crkva. Smrt strica Antunice izazvala je preokret u Petrovoj dusi, u njemu se javila teznja prema mistici i mucenistvu. Smatrao je da ce svojim zrtvovanjem iskupiti grijeh svih ljudi i steci Bozju milost za sve koj i su umrli neduzni i nekrsteni. Uvjerivsi djecake Kusu i Nikolu da se radi samo o igri, u spilji iznad sela gdje su se cesto igrali nacinili su oltar i pravo malo svetiste. Tu je Petar odlucio uprizoriti Veliki petak. Djecacima nije bila jasna ozbiljnost kojom Petar pristupa toboznjoj igri, a kada su ga ugledali omotana oko bokova u komad bijelog platna, postalo im je jasno sto namjerava pa su pobjegli. Petar je njihov bijeg dozivio kao izdaju i znao je da ce mu se izrugivati ako nesto ne ucini. Zaboravio je bio pred torn opasnoscu na svoju svetu odluku o zrtvi. Spasavao se pred ruglom ljudi. Petar je sam zabio cavao kroz svoju lijevu ruku, pribivsi se na kriz. Roman Petra Segedina utemeljuje poseban tip moralisticke meditativne proze, zaokupljene granicnim egzistencijalnim situacijama i pokusajima njihova prevladavanja. Likovi olicavaju razlicite aspekta jednog stanja, stanja potpune otudenosti i nemogucnosti realizacije vlastitih egzistencija. »Malog Petra Skukana muce osjecaji straha i krivnje: njegovi tek probudeni nagoni i nevina djecacka znatizelja u sukobu su s moralnim vrijednostima sto ih propovijeda crkva. Odatle opterecenost, bolesna uznemirenost, depresija i , na posljetku, izoblicena psiha. U ugrozenom djecaku pojavljuje se
teznja prema mistici i mucenistvu, a uzore nalazi medu krscanskim mucenicima i svecima. Antunica svoju egzistenciju pokusava osmisliti i opravdati umjetnoscu i pisanjem, dok psihicki labilni ucitelj tavori u samozavaravanju i potpunoj bezizlaznosti. Pakao je ovdje stvarnost u ljudima. Svi Segedinovi likovi imaju svoga osobnog demona, svi groznicavo tragaju za nekim postojanim smislom i puninom zivota. Svi jednako teze i duhovnom iskupljenju i tracku metafìzicke nade. Ovdje se iz stranice u stranicu govori o bitnim pitanjima covjekova postojanja.
Nema komentara:
Objavi komentar