Kiklop lektira za srednju školu

KIKLOP 
Pisac:Ranko Marinković
Vrsta djela:Roman 
O djelu:
Kiklop, napisan 1965. godine, jedan je od najboljih romaną u hrvatskoj književnosti. Pisan je na paradigmi egzistencijalističkog romaną kakve u hrvatskoj poslijeratnoj književnosti (druga moderną) pišu Petar Segedin, Vladan Desnica, Slobodan Novak i Antun Soljan (glavni likovi u tim romanima nesretni su pojedinci opterečeni osječajem neprilagodenosti, krivnje, kajanja, straha i tjeskobe). Marinkovič svojim romanom anticipira i postmodernističko pismo prije početka postmoderne (prema P Pavličiču, prvi postmodernistički roman u hrvatskoj književnosti je Bolja polovica hrabrosti Ivaną Slamniga iz 1971.), što onemogučuje jednostavno i jednostrano svrstavanje ovog romaną u odredenu poetikų. Zbog svega toga, roman Kiklop smješten je u poetički meduprostor izmedu modernizmą i postmodernizmą (K. Nemec), a zbog osviještenih narativnih postupaka nazvan je i romanom o dezintegraciji romaną (C. Milanja). U romanu Kiklop možemo razlikovati dva sloja: realistički (radnja se zbiva u predratnom Zagrebu, od jeseni 1940. do prolječa 1941., u umjetničkim i intelektualnim krugovima, a prati egzistencijalnu dramų glavnog lika Melkiora Tresiča, profesora filozofije koj i za kulturnu rubrikų gradskih novina honorarno piše članke o kazalištu i filmu i koji se u želji da izbjegne odlazak u vojsku prisiljava na post i izgladnjivanje) i mitološko-simbolički (več sam naslov romaną, Kiklop, upučuje na prisutnost alegorijskog značenja u tekstu, a »gotovo svakom prizoru iz 'realnoga', iskustvenoga sloja pridružuje se njegova mitska paralela, pa mit postaje i sredstvo unutarnje organizacije sižea«). Građen na načelu poetike digresivnosti i narativne disperzije, roman se sastoji od niza samostalnih pripovjednih sekvenei, a u pripovijedanje su uklopljeni esejistički dijelovi, što naglašava izrazito modernističku struktūrų romaną. Marinkovič se služi brojnim modernim narativnim tehnikama (defabulizacija, digresija, asoeijacija, unutarnji monolog), koristi postmodernističke postupke: metatekstualnost (jedan tekst koristi se kao osnova na kojoj se gradi drugi tekst), intertekstualnost (za gradnju jednog tekstą koristi se više različitih tekstova koji medusobno stoję u ravnopravnom odnosu), citatnost (doslovno navodenje preuzetog tekstą), autoreferencijalnost (navodenje vlastitog tekstą), intermedijalnost (korištenje postupaka koji su svojstveni drugim medijima, npr. filmu), metanaracij u (osviješteni postupak pripovijedanja, pripovijedanje o pripovijedanju) i dr., a prisutne su i brojne skrivene i očité aluzije, imitacije, parafráze, parodije, persiflaže (duhovito ruganje) i pastiži (loše imacije umjetničkog djela). Kao podlogu za te postupke Marinkovič koristi tekstove antické književnosti (Homér, Odiseja), Bibliju, európsku književnost (Shakespeare, Dostojevski), hrvatsku književnu tradicij u (Ujevič, Krleža), fílozofiju (Nietzsche), povijesne osobe i dogadaje (Cezar), a interpolirane su i cijele novelističke cjeline iz vlastite zbirke Ruke (1953.). Time gradi gustu značenjsku mrežu punu groteske i sarkazma koja ironizira tradiciju na koju se oslanja. Reálne situacije projiciraju se na simboličkom pianu, npr. u drami koju zamišlja glavni l ik o brodolomcima i kanibalizmu, a koja je u stvari prikaz njegova vlastitog straha od rata koji se hrani ljudskim životima. Polifem- kiklop jednookí krvoločni gad, kako stoji na jednom mjestu u románu, takoder je projekcija reálne ratne opasnosti na mitološki sloj Homérove Odiseje. Odiseja Melkiora Tresiéa pokúšaj je osmišljavanja egzistencije dok je ta egzistencija ugrožena i dok čovjek zna da živi jedino po tome što se boji. Glavne terne romána su strah, ljubav i smrt, a Marinkovič ih opisuje služeči se postupkom za koji kaže da je preuzet od Charlieja Chaplina: smijeh nad apsurdom. Strah je postao veči i od ljubavi i smrti, u potpunosti je ovladao Melkiorom, a kraj putovanja je prihvačanje besmisla života i smijeh nad apsurdom. Fabularnu okosnicu romána sažeto je iznio kritičar Igor Mandié: »Melkior Tresič, novinski kritičar, tavori svoje dane u očekivanju poziva u vojsku, trapeči svoje tijelo teškim postom, ne bi l i tako, iznuren i asteničan, izbjegao mrsku vojnu službu. Kreée se u mnogokutu zagrebačkih ulica što je za njega omeđen kavanama ('Kazališna kavana', 'Dajdam', 'Corso', 'Ugodan kutič'), njegovom podstanarskom sobicom i krevetom ljubavnice Enke. Njegovo je društvo uglavnom novinarsko (likovi Uga, Maestra, Fernanda) i s njim on provodi noéi u terevenkama, pijanim raspravama, ciničkim disputima i medusobnom podrugivanju. Melkior je zaljubljen u izvjesnu Vivijanu, koja ide iz naručja u naručje, ali on nikako ne dolazi na red. Svoju nesreéu iživljava mazohističkim približavanjem svakome tko s njom dolazi u kontakt (specijalno je zanimljiv kiromant Atma, neka vrst pervertirane Melkiorove savjesti) i odlascima Enki, kad je njezin muž na poslu. Svoj duh Melkior trápi beskrajnim pitanjima o krivnji, budúcnosti i ljudožderstvu. Napokon ipak dobiva poziv u vojsku, ali nakon nekoliko dana dospijeva u bolnicu. Stjecajem okolnosti dospijeva i u ludnicu, ali biva osloboden i ludnice i vojske. Nakon izlaska, obrva ga još veča praznina i strah, te se vuče po kavanama. Njegov prijatelj Maestro počinja samoubojstvo i Melkor, vec sasvim rastrojen, pokušava se javiti u vojsku. Rat vec bjesni, a Melkior je potpuno obezglavljen. Odlazi izvan grada i srvan svojim porazom, četvoronoške plazi u zoološki vrt.

Nema komentara:

Objavi komentar