KIKLOP
Pisac:Ranko Marinković
Vrsta djela:Roman
O djelu:
Kiklop, napisan 1965. godine, jedan je od najboljih romaną
u hrvatskoj književnosti. Pisan je na paradigmi egzistencijalističkog
romaną kakve u hrvatskoj poslijeratnoj književnosti (druga
moderną) pišu Petar Segedin, Vladan Desnica, Slobodan Novak i
Antun Soljan (glavni likovi u tim romanima nesretni su pojedinci
opterečeni osječajem neprilagodenosti, krivnje, kajanja, straha i tjeskobe).
Marinkovič svojim romanom anticipira i postmodernističko
pismo prije početka postmoderne (prema P Pavličiču, prvi postmodernistički
roman u hrvatskoj književnosti je Bolja polovica hrabrosti
Ivaną Slamniga iz 1971.), što onemogučuje jednostavno i jednostrano
svrstavanje ovog romaną u odredenu poetikų. Zbog svega
toga, roman Kiklop smješten je u poetički meduprostor izmedu modernizmą
i postmodernizmą (K. Nemec), a zbog osviještenih narativnih
postupaka nazvan je i romanom o dezintegraciji romaną (C.
Milanja).
U romanu Kiklop možemo razlikovati dva sloja: realistički (radnja
se zbiva u predratnom Zagrebu, od jeseni 1940. do prolječa
1941., u umjetničkim i intelektualnim krugovima, a prati egzistencijalnu
dramų glavnog lika Melkiora Tresiča, profesora filozofije koj
i za kulturnu rubrikų gradskih novina honorarno piše članke o kazalištu
i filmu i koji se u želji da izbjegne odlazak u vojsku prisiljava
na post i izgladnjivanje) i mitološko-simbolički (več sam naslov romaną,
Kiklop, upučuje na prisutnost alegorijskog značenja u tekstu,
a »gotovo svakom prizoru iz 'realnoga', iskustvenoga sloja pridružuje
se njegova mitska paralela, pa mit postaje i sredstvo unutarnje
organizacije sižea«).
Građen na načelu poetike digresivnosti i narativne disperzije, roman
se sastoji od niza samostalnih pripovjednih sekvenei, a u pripovijedanje
su uklopljeni esejistički dijelovi, što naglašava izrazito modernističku
struktūrų romaną. Marinkovič se služi brojnim
modernim narativnim tehnikama (defabulizacija, digresija, asoeijacija,
unutarnji monolog), koristi postmodernističke postupke: metatekstualnost
(jedan tekst koristi se kao osnova na kojoj se gradi drugi
tekst), intertekstualnost (za gradnju jednog tekstą koristi se više
različitih tekstova koji medusobno stoję u ravnopravnom odnosu),
citatnost (doslovno navodenje preuzetog tekstą), autoreferencijalnost
(navodenje vlastitog tekstą), intermedijalnost (korištenje postupaka koji su svojstveni drugim medijima, npr. filmu), metanaracij
u (osviješteni postupak pripovijedanja, pripovijedanje o pripovijedanju)
i dr., a prisutne su i brojne skrivene i očité aluzije, imitacije, parafráze,
parodije, persiflaže (duhovito ruganje) i pastiži (loše imacije
umjetničkog djela). Kao podlogu za te postupke Marinkovič koristi
tekstove antické književnosti (Homér, Odiseja), Bibliju, európsku
književnost (Shakespeare, Dostojevski), hrvatsku književnu tradicij
u (Ujevič, Krleža), fílozofiju (Nietzsche), povijesne osobe i dogadaje
(Cezar), a interpolirane su i cijele novelističke cjeline iz vlastite zbirke
Ruke (1953.). Time gradi gustu značenjsku mrežu punu groteske
i sarkazma koja ironizira tradiciju na koju se oslanja. Reálne situacije
projiciraju se na simboličkom pianu, npr. u drami koju zamišlja
glavni l ik o brodolomcima i kanibalizmu, a koja je u stvari prikaz
njegova vlastitog straha od rata koji se hrani ljudskim životima. Polifem-
kiklop jednookí krvoločni gad, kako stoji na jednom mjestu u
románu, takoder je projekcija reálne ratne opasnosti na mitološki
sloj Homérove Odiseje. Odiseja Melkiora Tresiéa pokúšaj je osmišljavanja
egzistencije dok je ta egzistencija ugrožena i dok čovjek
zna da živi jedino po tome što se boji. Glavne terne romána su strah,
ljubav i smrt, a Marinkovič ih opisuje služeči se postupkom za koji
kaže da je preuzet od Charlieja Chaplina: smijeh nad apsurdom.
Strah je postao veči i od ljubavi i smrti, u potpunosti je ovladao Melkiorom,
a kraj putovanja je prihvačanje besmisla života i smijeh nad
apsurdom.
Fabularnu okosnicu romána sažeto je iznio kritičar Igor Mandié:
»Melkior Tresič, novinski kritičar, tavori svoje dane u očekivanju
poziva u vojsku, trapeči svoje tijelo teškim postom, ne bi l i tako, iznuren
i asteničan, izbjegao mrsku vojnu službu. Kreée se u mnogokutu
zagrebačkih ulica što je za njega omeđen kavanama ('Kazališna
kavana', 'Dajdam', 'Corso', 'Ugodan kutič'), njegovom
podstanarskom sobicom i krevetom ljubavnice Enke. Njegovo je
društvo uglavnom novinarsko (likovi Uga, Maestra, Fernanda) i s
njim on provodi noéi u terevenkama, pijanim raspravama, ciničkim
disputima i medusobnom podrugivanju. Melkior je zaljubljen u izvjesnu
Vivijanu, koja ide iz naručja u naručje, ali on nikako ne dolazi
na red. Svoju nesreéu iživljava mazohističkim približavanjem svakome
tko s njom dolazi u kontakt (specijalno je zanimljiv kiromant
Atma, neka vrst pervertirane Melkiorove savjesti) i odlascima Enki,
kad je njezin muž na poslu. Svoj duh Melkior trápi beskrajnim pitanjima o krivnji, budúcnosti i ljudožderstvu. Napokon ipak dobiva
poziv u vojsku, ali nakon nekoliko dana dospijeva u bolnicu.
Stjecajem
okolnosti dospijeva i u ludnicu, ali biva osloboden i ludnice i vojske.
Nakon izlaska, obrva ga još veča praznina i strah, te se vuče po
kavanama. Njegov prijatelj Maestro počinja samoubojstvo i Melkor,
vec sasvim rastrojen, pokušava se javiti u vojsku. Rat vec bjesni, a
Melkior je potpuno obezglavljen. Odlazi izvan grada i srvan svojim
porazom, četvoronoške plazi u zoološki vrt.
Nema komentara:
Objavi komentar