Sam Čovjek lektira za srednju školu

SAM ČOVJEK
Pisac:  Ivo Kozarčanin
Vrsta djela:  Roman
O djelu:
Sam čovjek (1937.) je ispovjedno-lirski roman. Roman je pisan u prvom licu (Valentin, protagonist romána, ujedno je i pripovjedač), a sastoji se od četiri dijela (Noćni dijalog, Mračna mladost, Buga plače, Sam čovjek). Roman ima modernu štruktúru pa umjesto klasične fabule dominiraju introspekeije, razmišljanja, dugi monolozi i lirski pasáži. (»Kozarčanin je svoje pesimistične slike iz života znao izvanredno lirski obojiti, naroeito u opisima prírode koja je uvijek dana s onakvim ugodajima i raspoloženjima u kakvima se nalaze i njegovi junáci.«) Prvi dio romána, Nočni dijalog, ima funkciju prologa. U njemu upoznajemo Valentina, protagonista romána, koji sjedi za stolom jeftine krčme u predgradu i otpočinje žalosnu priču o svom propalom životu. On je umoran, razočaran i slomljen čovjek, čovjek odbačen od društva, brodolomac koji očajnički pokušava istražiti uzroke svoga životnog poraza. U drugom dijelu romána, Mračna mladosť, Valentin se prisjeca djetinjstva. Roden u malom gradiéu na obali Save, na granici s Bosnom, Valentin je odrastao u sumornoj atmosferi doma beskrupuloznog i surovog oea trgovca, koji nije brinuo o svojoj obitelji. Májka, nježna i pokorná, rano je umrla od sušiče. Poslije majčine smrti otac je u kucu doveo sluškinju Terezu, ružnu i bludnú ženu s kojom je održavao intímne odnose. Uskoro je u kucu doveo mladú i lijepu Agátu, svoju novu ženu. Njezinim dolaskom situacija u kuci bitno se promijenila. Agáta je preuzela sve stvari u svoje ruke, a otac joj je u svemu davao za pravo. Valentínov položaj poslije majčine smrti postajao je sve teži: otac, koji se u potpunosti posvetio stjecanju i bogaéenju, nije mu posvecivao nimalo pozornosti, a Agáta se spram njega odnosila neprijateljski. Ništa bolje nije prolazio n i u školi, gdje su ga profesori kinjili, a školskí drugovi izbjegavali. Valentin se sve više povlačio u sebe, nalazeči mir i olakšanje u prirodi, u šetnjama uz obale Save. Njegov otac, koji se tijekom vremena obogatio, doživio je slom - objesio se nakon što je Agáta pobjegla s nekim avijatičkim poručnikom. Bogatstvo su raznijeli vjerovnici, pa je Valentin ostatak svog školovanja proveo živeéi bijedno. Buga plače treéi je dio romána. Poslije mature Valentin je pokušao studirati filozoíiju, ali je odustao i upisao pravo. Zaposlio se na skromnom mjestu dnevničara u štatistickom uredu. Dobivši unapredenje, vjenčao se Bugom, djevojkom u koju je dugo bio zaljubljen, ali o kojoj je malo znao. Brak je bio promašaj. Veé na svadbi ona se zabavljala sa svojim ljubavnikom magistrom Hamanom. Svakim danom izmedu Buge i Valentína je rastao jaz. Svade, optuživanja, nezadovoljstvo postali su njihova stvarnost. Jedne večeri Haman prizná Valentínu da je Bugin ljubavnik. Kada ga ubrzo poslije zatekne u Buginu krevetu, Valentin ih oboje zakolje. Završni, vrlo krátki dio - Sam čovjek - ima funkciju epiloga. U završnoj ispovijedi Valentin sebe razdvaja na dvije osobe: jednu, koja je izvršila dvostruki zločin i drugu, koja se od svega distancira, osudujuči društvo koje ga je takvim stvorilo. Književnik Krsto Spoljar, dobar poznavatelj književnog djela Ive Kozarčanina, zapisao je o románu: »Provincija! Težak zadah vina po krčmama. Otužne samotne žene na prozorima. Sam čovjek luta grádom. Ulice su sive od kiše. Posljednje lišče odnio je hladni jesenji vjetar. U čovjeku je nemir, slutnje su povampirene, a uspomene gorke. Ne nalazi se izlaz u sumoru gradskih dana i sanja se o čudnim rustikalnim slobodama suma, ptica i riba u gorskim hladnim vodama. To su stalni motivi, neobične želje i múčna rezoniranja, koja se konstantno provlače kroz cio književni opus Ive Kozarčanina, tamo još od prvih pjesama iz zbirke Sviram u sviralu i Tuge Ijeta pa do posljednjih praznih somnambulskih zapisa nedovršenog romána Mjesec nad močvarom. Problematika te njegove próze zatvoren je krug. To je neprekidno koprcanje intelektualca, nabijenog nemirom; atmosféra u kojoj bujaju pasivne i uništene egzisteneije sa svojim mračnim rezoniranjima i ponekad animalnim strastima, uporna težnja da se izade iz vrtloga svakodnevnog života, što nalikuje više na vegetiranje, nego na pun život, ali ne nalazi se ništa drugo osim tuge, poniženja i ljudske pakosti. Figúre što se kreču, rezonirajuči o životu melankolično i sa skepsom, su neobične, one strše ponekad i nestvarno - bilo po svojem pasívnom i čudnom altruizmu, bilo da u njima prevladava samo animalnost. One su ponajviše jedna smjesa nečeg odviše dobrog i nečeg odviše zlog, ali to je sve vanjsko. Kad se skinu sve maske, sve múčne naslage jednoličnog i kruhoboračkog života, otkriva se čovjek sam, krvav i otrovan. I mržnje se izgube i čovjek zove u mrak za prijateljem. Iako su svi u tom trenutku spremni stisnutí ispruženu ruku, ona ostaje bez stíska, jer svi nose samo svoju tugu, koju nitko drugi ne može razumjeti.
I Valent u Samom čovjeku i u Nočnom dijalogu svog nočnog prvog i posljednjeg prijatelja nalazi u svojem mútnom i supijanom l i ku u odrazu prozora mračne periferijske krčme. A vani pada susnježica i noč je duboka i crna. Onda s jutrom nestaje nijemog prijatelja. Treba pobjeéi, sakrit i krvavu Buginu košulju i treba otiéi... Ali kuda i kamo to Valent ne zna. To nije znao ni Ivo Kozarčanin.

Popularno

Recent Posts Widget

Sanovnik - Sanjarica

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K

L Lj M N Nj O P R S Š T U V Z Ž