Zlatni Danci lektira 4-razred



Pisac: Jagoda Truheljka
Vrsta djela : autobiografsko djelo.
Mjesto radnje: grad Osijek i kod bake na selu.
Vrijeme radnje: 70 i 80 godina 19 stoljeća.
Tema: život djevojčice Anice i njene dvoje mlađe braće, Ćiro i Dragoš.
Kratak sadržaj:
Svatko se rado sjeca svoga djetinjstva, ljudi koja su ga okruzivali, dogadaja, sretnih i tuznih, koji su ga oblikovali, ulice i grada u kojem je roden. Posebice kada ga zivot kasnije odvede drugdje. Tako se Anica rado sjeca Labudove ulice u Osijeku, gdje je rasla s mladim bratom Cirom i najmanjim Dragosem. Njih, kao ni drugu djecu, nije smetalo sto im je ulica pola godine bila cm i mastan glib pa ljudi uopce nisu mogli prelaziti na drugu stranu, a nije ih smetalo ni sto je u ljetnim susnim mjesecima bila puna prasine. Blato i kaljuza dusu su dali za razne igre, naravno na uzas starijih. Anicu takve igre nisu zani' male, njoj su bile milije njene lutke i sanjarenja. Kuce su u Labudovoj ulici bile vrlo slicne i malene. Izmedu kuca su bili vrtovi, a od susjeda su ih dijelile ogradice. Pred svakom su kucom rasli dudovi kojim su se djeca rado sladila, a u vrtovima je raslo drugo voce, povrce i cvijece. U ovoj su ulici zivjeli ljudi svih zanimanja; postolar, krojac, bacvar, trgovac, kovac, papucar, pekar, tesar, dva seljaka gospodara i dva ucitelja od kojih je jedan bio Anicin, Cirin i Dragosev otac. Njihova je majka uvijek imala pune ruke posla, a u svemu joj je pomagala sluzavka Kristina. Pokraj kuce Anicinih roditelja bila je i kumina kuca. Kumu i kuma djeca su rado posjecivala. U njihovoj je kuci bilo raznog blaga koje je budilo djecju mastu i znatizelju. Ona su tu kucu voljela kao svoju rodenu, all su je vise postivala, jer se tu ni u sta nije smjelo dirati. U kuci su sa znatizeljom promatrali slike i ormaric pun lijepoga posuda, porculanskih figurica, spravice za pisanje kojima je pisao kum i knjige na kojima su se zlatila slova. Anica je pokusavala procitati naslove, ali nije jos islo - znala je tek koje slovo.
 Dragos se u kuminoj kuci najvise veselio »sodoji«, odnosno soldatu. Naravno, nije to bio pravi vojnik, vec samo casnicka kapa i slomljena sablja koju je kuma dobila nazad kad joj je na ratistu poginuo necak. Ciro se u kumi' noj kuci najvise divio stalku s kumovim lulama. Ne samo da se divio vec je jednom pokusao i pusiti lulu. Napunio ju je prasinom s ceste i puckao kao da zaista pusi. Zbog toga su roditelji, a posebno kum, podigli veliku dreku jer je Ciro gotovo unistio kumovu lulu. Anica je kod kume uzivala u pjesmi kanarinca Pubera i kuminom divnom vrtu. Ciro je vec duze vrijeme planirao otici u Ameriku.

Dok su se sestra i mladi brat kod kume zanimali svatko svojim poslom, Ciro je uzeo svoja kolica i smugnuo na ulicu i posao put Amerike. Malenom se Ciri cim je izisao iz svoje ulice cinilo da je stigao do Amerike, tako je oko njega bilo sve veliko i puno ljudi. To se on bio nasao u gradu na sajmu. Na srecu, vidio ga je strazar i odveo s kuci. Roditelji su se toliko naljutili na Ciru da mu je mama isprasila tur. No, to nije Ciru sprijecilo da jos jednom pokusa otici u Ameriku. Jednoga je dana u uciteljevu kucu dosao slikar ili, kako ga je zvala Kristina, maler da maluje mamu. Bilo je to bas na Veliki cetvrtak i kuci je bila opca guzva. Posebno je puno posla imala stara sluzavka Kristina, a Anica stalno nesto zapitkuje kako napreduje malovanje mame. Vec na stoto pitanje Kristina joj je, ne razmisljajuci puno, odgovorila kako je vidjela da je slikar mami vec prikucao oci na platno. Anica se uzasno prepala i odjurila vidjeti sto joj je s mamom. Tek kad je vidjela slikarev rad, shvatila je kako je s mamom sve u redu i da se Kristina samo slikovito izrazila. Kasnije su se svi divili toj slici koja je visjela iznad tatinog kreveta. A iznad maminog je, naravno, bila tatina slika. Anica je povremeno dobivala zadatak da izvidi sto joj rade braca. Posebno kad bi sve utihnulo. Tada bi mama slutila da je nesto krenulo po zlu, i obicno je bila u pravu. A djecaci kao djecaci, njima je bilo najmilije igrati se hajduka i vojnika. Jednom su prigodom tako hajduci jurisali na susjedin prozor i razbili ga. Njihov ratni plijen bile su jabuke koje su se nalazile na prozoru susjedine kuce. Kad se susjeda pojavila na vratima, svi su se hajduci razbjezali. Samo je Dragos, harambasa, ostao hrabro stajati na mjestu. A l i , hrabrost ga je brzo napustila kad se pojavila mama. Roditelji su susjedi platili stetu nastalu zbog djecje igre. Drugom prilikom Anica je pronasla hajduke u susari zgurane u staru bacvu. Anica je tamo obilazila i staru kvocku, i samo je ona znala da je stara kvocka na tavanu susare. Djevojcica je bila presretna kad je vidjela da se izleglo prvo pile. Za nagradu sto je brinula o kvocki i sto je uspjela tako dugo skrivati tajnu od ostalih, mama je Anici darovala to prvo pile. Za njega se Anica trebala i brinuti. Kako je djevojcica bila posve zaokupljena piletom, tako je na tavanu suse ostavila svoju lutku Jelicu. Drugi je dan posla po nju. Suzama nije bilo kraja kad je vidjela da su lutku izgrizli misevi. N a srecu pa je dan prije u posjet dosla baka. Svakome je donijela poklon koji je sama izradila; krevet za lutku, kolica i tacke. Baka je znala svakakve poslove raditi.

Utjesila je Anicu i rekla joj kako ce ona popraviti lutku. Tako je i bilo, drugo jutro Anicu je docekala Jelica zdravija i ljepsa nego prije. U kuci je bilo posla preko glave, previse za mamu i Kristinu, a trebalo je i djecu nadzirati i baviti se njima. Zato je uciteljica koja je stanovala kod uciteljeve obitelji predlozila mami da Anicu da njoj u skolu. Smatrala je da je Anica dovoljno velika da na miru sjedi nekoliko satL Na koncu je mama pri* stala. Prvog dana uciteljica je Anicu posadila pod svoj stol tako da bude okrenuta ucenicama u razredu. Nasla joj je i zabavu, dala joj je plesti. Kako su Anicini prstici jos bili nevjesti, tako je zamrsila sav konac. Djevojcice iz skole kradom su pokusavale pomoci Anici. Na kraju se Anica preselila pod prvu klupu kod velikih djevojcica. Tu ju je zatekla uciteljica i naljutila se na nju sto ometa rad u razredu. Kako bi djevojcicu smirila i zadrzala na mjestu, privezala je konac za nogu stola, a drugi kraj za Anicinu nogu. Sada je djevojcica dobila i plocicu po kojoj je mogla pisati. A l i kako je bila jos malena, Anica je ubrzo zaspala. Djevojcice su se utisale da je ne probude. Na kraju dana ju je uciteljica pohvalila i rekla kako zna mirno sjediti i da je vise nece vezati za stol. U ljetnim se danima, za velike suse, znalo dogoditi da u bacvama pod olucima nestane kisnice. Ljudima je vode trebalo za pranje rublja i za umivanje. Tada je kuce obilazio Trifun vodar. O n je na kolima u velikoj bacvi dovozio u dvorista dravsku vodu koju su ljudi pretakali u svoje bacve. Djeca su voljela Trifunove posjete jer je, dok se voda pretakala, znao pricati vesele i mastovite price kojih djeci nikad nije bilo dosta. Najvise su voljeli pricu o Cosi vodenicaru. Ipak, od Trifunovih prica djeci je jos milije bilo gledati rijeku Dravu. Zato su rado odlazila s Kristinom i praljama na Dravu. Dragosa bi tada poslali kumi da se igra sa »sodojom« i ne smeta praljama. Na Dravi bi Anica s praljama prala odjecu svojih lutaka, a Ciro bi gacao po vodi i gledao vodenice, kojih je bilo mnogo. Jednom je do pralja navratio neki vodenicar da ih pozdravi. O n je poznavao uciteljevu obitelj. U gradu je imao ducan u kojem je prodavao brasno, i uciteljeva zena kupovala je kod njega. Njegov je sin bio i tatin dak. Vodenicar je pozvao Anicu i Ciru u vodenicu da im pokaze kako izgleda iznutra. Vozeci se kasnije camcem nazad do pralja, sreli su u drugom camcu ribare koji su u Dravi lovili ribe. Navecer su djeca roditeljima i najmladem bratu pricala sve dogodovstine, a mali je Dragos pozelio biti i vodenicar i ribar. U dane pred blagdane u kuci je bilo puno posla oko ciscenja kuce i pripremanja slastica. U kuminoj se kuci pred Uskrs naslo janje po imenu Misko.

On se najvise drzao uz Anicu koja je prema njemu bila njezna i brizna. Kuma je imala i kanarinca Pubera i njegovu je krletku u proljece stavljala van pred kucu. Tu bi se on na suncu raspjevao. Misko je bio zacuden tim stvorom, ali i Puber se cudio njemu i uzrujavao se. Zato ga je kuma vratila u kucu, gdje Miska nikad nije pustala. Tog se proljeca Puber nekako snuzdio i kuma je zbog toga brinula. Jednoga je dana, da nitko nije znao kako, pobjegao iz svoje krlet' ke. Kum je tjesio kumu kako je Puberu sada bolje jer je na slobodi. N a kumi' nu su radost ipak uspjeli uloviti Pubera i vratiti ga u krletku, gdje mu je kuma priredila pravo slavlje. A l i , Puberu je ipak bilo sudeno da ugine. Svi su se zak> stili. Djeca su ga stavila u kutijicu, posula je laticama i sahranila ga pod ruzinim stabalcem. N i Misko nije pozivio, ali s njim su se djeca ipak na drugi nacin susretala. Prvi put iduce zime, kad im je u goste dosla kuma. Ispod toploga kaputa kuma je nosila crni kozuh napravljen od Miskova krzna. Tako je Misko zivio jos mnogo godina stiteci kumu od hladnoce. Ljeto koje je doslo nakon Puberove smrti bilo je puno lijepih, ali i tuznih dogadaja. Kumi je umro kum i ostala je sama. Onda se i uciteljeva obitelj preselila iz Donje varosi u grad. Kumi je to tesko palo jer je ostala bez dobrih susjeda i kumcadi. Djeci je cijelo seljenje izgledalo veselo i poput igre. Stariji nisu bili tako veseli jer je selidba velik posao. Grad se razlikovao od varosi, gdje su dotad zivjeli. U gradu su kuce bile visoke, a nije bilo n i vrtova n i ograda, sve je bilo nekako pusto, blizu i tvrdo od samoga kamena i zidina. Vrata uciteljeva dvorista bila su cijeli dan otvorena jer je uciteljeva obitelj zivjela u kuci u kojoj je bila i skola. Tako su daci mogli slobodno ulaziti i izlaziti iz skolskog dvorista. Dok su se smjestali u novi stan, Ciro si je nalazio kojekakve poslove. Uglavnom je zelio rastavljati brave, lupkati cekicem po cavlima, ali svaku bi njegovu zabavu odrasli prekinuli grdeci ga. Ciri je, kad je pocela skola, bilo zanimljivo stajati na trijemu i docekivati dake.

S vremenom se s njima i upoznao. Iz dvorista je mogao vidjeti i djevojacku skolu i ucionicu u kojoj je bila njegova sestra Anica. Uz nju je Ciro naucio citati i pisati. Jednog je dana na plocici napisao svoje ime, i to sam. Roditelji su bili zacudeni i ponosni. Kako je on bio znatizeljan djecak, sve je htio razumjeti i saznati. U tome mu je tata cesto i rado pomagao. A l i nije Ciro uvijek mogao do tate, posebno kad je tata bio u skoli. Ciru je skola sve vise privlacila, pa bi se znao cetveronoske usuljati u skolu i pritajen viriti kroz vrata tatine ucionice. Slusao je sto tata uci dake. Cinilo mu se da tata djecacima zadaje zagonetke i ljutilo ga je kada ih djecaci ne bi znali rijesiti. Tako se jednom prilikom i otkrio kad se javio tati i rekao da zna odgovor. Tata je bio zacuden sto mu sin radi u skoli, a bio je i pomalo ljut sto smeta. A l i kad je cuo djecakov tocan i razuman odgovor, silno se ponosio njime i odlucio je djecaka upisati u skolu. No, u skoli tata nije bio tata, vec gospodin ucitelj. Prema Ciri se odnosio kao i prema ostalim dacima, cak i stroze, da ostali ne bi mislili kako ga stiti jer mu je sin. Ciri to nije smetalo, on je uzivao u svome skolskom zivotu i pohvalama koje bi mu uputio tata kada bi bili nasamo. Kada je doslo vrijeme da Ciro krene skolu, tata je zakljucio kako je sada vec vrijeme da Anica pocne uciti svirati glasovir. Djevojcicu je ta vijest obradovala i svoju je radost podijelila s prijateljicom Milicom kojoj je u skoli, za vrijeme rucnog rada, pricala o glasoviru. Jednoga je dana posla s mamom kod staroga knjizara koji je prodavao glasovir. Anica se zadivila umijecu kojim je knjizareva kci svirala. Pomalo se bojala ucenja sviranja kad je cula da je ta djevojka tek osrednja sviracica. Anicu je sviranju najprije poducavao tata. Djevojcica je marljivom vjezbom postajala sve bolja sviracica. No glasovir je pokazao sto sve moze tek kad je dosla baka na zimovanje. Kako se baka u sve razumjela, tako je i divno svirala razne skladbe, od valcera do kola. Ponekad bi u goste dosle Anicine prijateljice, pa bi ih baka poucila i plesnim koracima. Anicu je sviranju tri godine poducavao tata, a onda zakljucio kako je on vise nema cemu poduciti: treba joj pronaci ucitelja, ali i nabaviti novi glasovir. Zbog novoga glazbala pocelo je dopisivanje s bakom. U isto vrijeme se u gradu pojavila bolest koja je mnogu djecu prikovala uz krevet. Tako je bilo i u uciteljevoj kuci. Djeca su oboljela od ospica. Kad su djeca prizdravila od ospica, dosla je nova nevolja. Anica je dobila tako jaku grlobolju da su se roditelji, a i lijecnik, jako zabrinuli. Cijela je kuca postala nijema i tuzna. Svi su strahovali za A n i c i n zivot. Cak su i braca postala tiha i pokunjena bojeci se sto ce biti s Anicom. Svako malo obisli bi sestru, noseci joj svaki svoje najvece blago, sve u nadi da ce ozdraviti. I zaista, jednog je dana lijecnik rekao kako je opasnost prosla i da je Anica na putu ozdravljenja. Iako je bila jos slaba i u krevetu, u kuci su pocele pripreme za proslavu Bozica.

Kad je zvonce oglasilo dolazak Bozica, iz sobe u kojoj je bio bor zacula se krasna svirka. To je tata svirao na novom glasoviru. Anicu su prenijeli u sobu gdje je tata svirao da se nadivi svom poklonu. Isprva je Anicu bilo strah zasvirati na novom glasoviru jer je njegov zvuk bio drukciji od zvuka staroga. Trebalo je vremena da se privikne na novi glasovir. Radije bi i cesce sjedala za stari. Napokon su stari prodali. Anica se s njim srela jos dvaput u zivotu, jednom kod krojaca, a drugi put kod postolara. I svaki joj je put bilo tesko pri dusi kad bi vidjela kako tuzno zavrsava zivot njenog vjernog prijatelja koji je sada kod postolara, ostavsi bez ijedne zice, koje su nekad izvijale predivnu glazbu, sluzio kao odlagaliste za postolareve kalupe i alat. Djeca su u svome domu uzivala za dugih zimskih veceri. Tada bi svi sjeli za stol. Mama bi krpala sto je bilo poderano, Anica bi sila za lutkinu obitelj, tata bi citao novine, Ciro bi dubio, rezao i pilio dascice, baka bi plela, a Dragos cekao da tata zavrsi s citanjem i posveti se njemu i crtanju. Tata je znao divno crtati, ali ponekad bi na tablici zadao i koju zagonetku starijem sinu. Dragos je zelio crteze vojnika i da tata prica o banu Nikoli Zrinjskome i banu Jelacicu. Sve je to tata znao. Zimi bi se djeca posebno obradovala, ali i uplasila kad bi ih pohodio sveti Nikola i baba Luca. Tada bi dobili oraha, jabuka, suhih sljiva i visanja. Posebne su nade djeca gajila kako se priblizavao Bozic. Svatko je imao svoje zelje, djecaci su zeljeli konjice, a Anica novu lutku. Staru je Jelicu smatrala ruznom. S nestrpljenjem su cekali Bozic, a Kristina bi im dotle kratila vrijeme pricajuci im price o Isusovu rodenju. Napokon su na Badnjak, nakon vecere i pjevanja bozicnih pjesama, djeca mogla pogledati svoje darove. Svatko je dobio ono sto je pozelio. Sada, kad je imala novu lutku, Anica je odlucila Jelicu pokloniti Ciri, koji ce od njene koze naciniti remenje za svog konjica. No te se noci dogodilo nesto neobicno. Anica se probudila usred noci i ucini joj se da vidi nekakvo svjetlo i cuje glasove iz susjedne sobe. Kad se priblizila vratima, shvatila je da je to njena stara lutka Jelica, bacena u kut sobe, progovorila i tuzila se novoj lutki. Bila je neopisivo tuzna jer ju je Anica sada zanemarila i potpuno odbacila.
Jelicine su rijeci rastuzile Anicu. Zato je odlucila zadrzati staru vjernu lutku, popraviti je, uljepsati i obuci joj novu haljinicu. Svi su se cudili sto je djevojcici milije igrati se sa starom lutkom nego s novom. Anica je imala dobro srce i razumijevanja za druge. To je posebno pokazala kad im se razboljela stara sluzavka Kristina. Kristina nije zeljela biti na teret obitelji i cak je, onako tesko bolesna, pokusala otici iz kuce. Na srecu, Anica je vidjela sto Kristina ima na umu i odvratila ju je od toga. Sljedecih se dana, sve dok sluzavka nije ozdravila, brinula o njoj i dvorila je. Kako je vrijeme odmicalo, tako se priblizio jos jedan Uskrs. Anica je vidjela da mama ima puno posla u kuci pa je i ona zeljela pomoci. No sve sto bi pokusala napraviti ucinila bi, po maminu i tatinu misljenju, pogresno. Svima je bila na putu. Najgore se dogodilo kad je Dragosu htjela oteti skarice kojima je djecak zelio razrezati sestrinu loptu. U otimanju je slucajno skaricama ubola Dragosa u dlan. Roditelji su se silno naljutili, a Anica je jadna i ocajna pobjegla od kuce, misled kako je nitko ne voli jer je zla. Nakon bezglave jurnjave napokon je stala pred raspelom na kraju grada i razmislila o svemu. Sada joj je bilo zao sto je otisla od kuce i time jos vise razalostila svoju obitelj. Odlucila se vratiti i traziti oprost od roditelja. Svi su nesporazumi nakon Anidnog povratka rijeseni, a djecaci su joj posebno pokazali koliko je vole. Tako su Anicine muke bile okoncane. A l i , dm bi se u obitelji rijesio jedan problem, pojavio bi se drugi. Anica i njene prijateljice mirno su se igrale, a djecaci su smisljali kojekakve igre koje su znale biti i vrlo opasne. Tako su se jednom odlucili igrati opsade Sigeta. Za igru im je trebao barut, kako bi mogli braniti grad. Ciro je nabavio barut. Njihovu je igru u zadnji tren prekinula Kristina koja se strasno prepala. Rekla je djeci koliko je opasna igra s barutom. Svi su mogli oslijepjeti i d i d kucu u zrak. Taj je put nesreca izbjegnuta, ali je zato jedne veceri Ciro dosao kuci sav crn u lieu. Ocne kapke nije mogao ni otvoriti. Djeca su se ipak poigrala barutom na gradskim zidinama i barut je Ciri prsnuo u lice. Ponovno se briga uvukla u uciteljevu kucu, nije se znalo hoce l i Ciro oslijepjeti. Djecak je trpio jake bolove od opeklina, ali nije jaukao. Mama, Kristina i Anica naizmjence su bdjele uz djecaka i mijenjale mu hladne obloge. Anica je bila posebno brizna. Zeljela je Ciri nadoknaditi za sve one svade i inate. Zato je Anica bila posebno sretna kad je Ciro napokon progledao. Roditelji vise nisu ni pomisljali djecaka kaznjavati zbog zabranjene igre jer ga je sam ishod dovoljno i previse kaznio. U susjedstvo udteljeve obitelji je doselila nova obitelj. Novi susjedi imali su kci Melanku s kojom se Anica sprijateljila. Kako je pocelo njihovo prijateljevanje, tako se i Anica pocela mijenjati. Razlog toj promjeni bila je zavist. Djevojcica je zavidjela Melanki na mnogim stvarima.

A Melanka je imala sve jer je njena obitelj bila imucnija od Anicine. Cesto bi Anica znala mami r ed kako joj je zao sto njihov dom nije poput Melankinog. To mami nije bilo drago jer je djecu oduvijek ucila kako ne treba zavidjeti drugima i kako treba biti skroman i cijeniti ono sto imas kod kuce. Zato je pred jedan Bozic mama rekla Anici da spremi igracke koje joj vise ne trebaju, a sama je u torbu stavila secer, kavu, mast, brasno, kolace, kobasicu i srebrni novde. Posle su u Donji grad. Anica nije znala kamo je mama vodi. Vani je bilo jako hladno. Njih su dvije stigle u dio grada u kojem djevojcica jos nikad nije bila. Bio je to sirotinjski dio grada, a njih su se dvije zaustavile pred najtrosnijom kudcom. Usle su u kudcu. Anica je najprije ugledala troje slabo odjevene djedce koja su sjedila na zemljanom podu oko zdjele s nekoliko gomoljika krumpira. Mamu je pozdravila mrsava, blijeda zena. Muz joj je tesko bolestan lezao u krevetu. U kucici gotovo da nije bilo namjestaja, a pec je bila hladna. Ovu je obitelj ocito stigla velika nevolja u zivotu. Nakon kratkog razgovora i nakon sto su ostavile darove, mama i Anica su posle kuci. Putem je mama objasnila Anici kako su upravo posjetile kucu nekadasnje Anicine dadilje. Anica je na povratku shvatila zasto ju je mama povela u ovaj posjet. I sama se zabrinula za Rezinu djecu i pocela smisljati kako im pomoci. Odlucila je odreci se svog obroka u deset sati. Za njom su to isto odlucila i braca. Na prvi dan Bozica Melanka je pozvala Anicu u goste. U Melankinoj se kuci okupilo veliko drustvo, puno otmjenih gospoda. Bio je tu i jedan jako razmazeni djecak nepristojnog i ruznog ponasanja. Djevojacku je zabavu prekinuo dolazak djecaka Mije. Djecak je bio sav modar od hladnoce. Dosao je po kaputic koji mu je Melanka obecala. No Melanka je bila zaokupljena drugim, zanimljivijim stvarima, pa je zaboravila na svoje obecanje. Anica se tada sjetila kako kod kuce imaju kaputic koji je njen brat prerastao. Povela je Miju svojoj kuci. Kad je mama vidjela kako se Anica promijenila, srce joj je bilo prepuno srece. Miju su pocastili uzinom, a ostao je i da se poigra s Anicinom bracom. Uskoro je po Anicu dosla Melanka i djevojcica je posla svirati prijateljicinim gostima. Na povratku kuci djevojcice su opet srele Miju. Melanka je bila zacudena i posramljena kad je vidjela da djecak nosi kaputic. Zato je Miji u ruku gurnula novae i obecala da ce kod kuce pretraziti sve njihove stvari.

Ubrzo je dosao i mjesec svibanj kada se odrzavala svibanjska slava. Tome se radovalo i staro i mlado. Svi bi tada posli u prirodu, u gra&sku bascu. Tamo bi se djeca do mile volje naigrala. Melanka je cijelo vrijeme pokusavala odvojiti Anicu od Milice. Zeljela je imati Anicu samo za sebe. Djevojke su bile i u iscekivanju plesa, posebno Melanka, koja je vec bila na jednom plesu i pricala prijateljicama kako se divno provela. Kad je poceo pies, Melanka je odvela Anicu da zajedno plesu, a Milica je ostala sama. Nije Milici bilo krivo, razmisljala je o jadnoj mami koja nije mogla poci s njima jer je morala siti i tako zaraditi novae za svoju djecu. Pies je bio veseo i svatko je plesao sa svakime. Anica je sva zajapurena i sretna dosla do mame koja je bila ljuta na djevojeicu. Zalostilo ju je sto je zanemarila Milieu koja joj je bila gosca. Izgrdila je kcerku, ali Milica je prijateljicu uzela u zastitu govoreci kako ona ionako ne moze plesati jer je odmah gusi u grlu. Anica se posramila svoga ponasanja, ali je bila i ljuta na Melanku koja je vise nije ni pogledala otkako su joj dosle sestricne na pies. I nije se samo ovaj put vidjela Melankina povrsnost i ruzno ponasanje prema Milici. U skoli joj se znala rugati, a Anica, i ne razmisljajuci da ce tako povrijediti Milieu, kao majmunica je ponavljala isto sto i Melanka. Jednom ih je zbog takvog ponasanja izgrdila gospoda uciteljica, a Milica ih je branila da nisu zlo mislile. Anicu je to sto je povrijedila prijateljicu peklo kao ziva rana i nije imala mira dok je nije zamolila za oprost. Doslo je jos jedno ljeto i djeca su opet uzivala na Dravi. Ovaj put na kupalistu. Djevojcice su se veselo kupale i skakale u rijeku. Samo je Melanka sjedila na obali i nikako se odluciti za ulazak u vodu. Pomalo se stidjela sto jos nije naucila plivati, a uci vec trece ljeto. Zato je, sakupivsi svu hrabrost, zamolila ucitelja plivanja da jos jednom pokusaju s podukom. Zahvaljujuci svojoj upornosti, bodrenju ostalih kupaca i maloj lukavosti ucitelja plivanja, Melanka je naucila plivati. Sada ju je bilo tesko nagovoriti da izade iz vode. Anica je bila ponosna na prijateljicin uspjeh, a Melankina mama je pozeljela da njena kci bude tako ustrajna i u izvrsavanju korisnih stvari. Kakvo bi to bilo ljeto da se ne ode baki na selo! Cijela je obitelj u pripremama za put. Djeca donose roditeljima hrpe svojih igracaka koje zele ponijeti sa sobom. Mama nemilice smanjuje hrpe igracaka jer zna kako kod bake ima puno drugih stvari kojima ce se djeca zabavljati. Anica je ipak dobila dopustenje da ponese cetiri lutke i odjecu koju je za njih sama sasila.

Roditelji su bili zadivljeni kcerkinom umjesnoscu i ljepotom odjece i sesira. S uciteljevom ce obitelji na selo poci i Anicina prijateljica Milica, pozvala i nju baka, jer je Milica nesto slaba da na selu ojaca. Zorom su pred kucom stala seljacka kola koja ce obitelj odvesti baki na selo. Djeca su uzivala drmusajuci se tijekom voznje i gledajuci oko sebe suncem obasjana polja i livade. Baka je veselo drustvo docekala na ulazu u dvoriste. Djeca su na selu imala drustvo bratica i sestricni, Gavre, Dane i Dragice i drustvo djevojcice iz sela, Visnje. Kako su dani brzo odmicali u setnjama po sumama, livadama, na vodi Karasici i u igri! Djevojcice su imale svoje carstvo lutaka u staroj karuci (kociji) koja se nalazila u velikoj straznjoj sobi kuce. Imale su i kljuc karuce kako bi mogle zakljucati vrata svoga carstva i tako sprijeciti djecake da im ne otmu lutke. N a jednoj su svojoj setnji, na koje ih je uvijek vodio tata koji je o svemu sve znao, sreli i starog Jakova koji im je ispricao pricu o dobroti njihova pradjeda. Djeca su ponovno cula i price bakinih suseljana o bakinoj dobroti, hrabrosti i sposobnosti da sve napravi i svakome pomogne. Anica je bila posebno sretna kad bi uspjela ugrabiti baku samo za sebe. Najbolja prigoda za to bila je odlazak s bakom u vinograd. Zato je Anica voljela te jutarnje setnje i boravak u vinogradu. Do vinograda bi im trebalo sat i pol hoda kroz hrastov gaj pa preko brezuljaka i na koncu kroz seoce iznad kojega su se sterali vinogradi. Baka se u kucici u vinogradu i ovoga puta odmah prihvatila posla, a unuka joj je pomagala. Bilo je posla u vinogradu, a trebalo je prirediti i kace za grozde. Zato je djevojcica navecer slatko zaspala. Ujutro se rano probudila i ugledala baku kako vec prede predu. To je jutro djevojcica gledala izlazak sunca i nestrpljivo cekala dolazak beraca. Bilo je vrijeme berbe. Dio beraca stigao je pjesice, a dio se s obiteljima dovezao seljackim kolima. Uza sav posao djeca su uspjela uzivati i u igri, a djevojcice u sanjarenju i pricanju kako zamisljaju svoj buduci zivot. Anica je imala velike zelje, voljela bi postati lijecnica. A l i to u ono vrijeme nije bio uobicajen posao za zene. Osim toga skolovanje je bilo i preskupo. Zato je Anica razmisljala da postane uciteljica. Milica je samo tiho slusala djevojacka sanjarenja i planiranja buducnosti. Tako je jos jednom dosla jesen, ali je ovaj put bila teza i tuznija nego inace. Milica je jos od proljeca pobolijevala i nikako se nije mogla rijesiti teskog kaslja. Nije joj pomogao ni boravak na seoskom svjezem zraku. Sad vec neko vrijeme nije isla u skolu jer je imala groznice. Svejedno je kod kuce pokusavala uciti kako ne bi zaostala s gradivom, ali bi svaki i najmanji napor izazvao zestoki kasalj.

Zeljela je sto prije zavrsiti skolu i poceti raditi da bi pornogla majci. Milica se pozeljela i svojih prijateljica Anice i Melanke. Anicina mama nije bila najsretnija kad bi Anica posla Milici u posjet, a Melanki je tata, koji je bio lijecnik, zabranio posjete bolesnoj prijateljici. Roditelji su strahovali da se i njih dvije ne razbole. Anica je ipak nagovorila mamu da je pusti Milici. Bila je neugodno iznenadena kad je vidjela kako se Milica promijenila otkad ju je zadnji put vidjela. Smrsavjela je i bila blijeda, samo su joj oci neprirodno sjale. Milica je odmah pocela Anicu ispitivati o skoli i o tome sto je sve propustila. Zamolila je prijateljicu da joj pomogne nadoknaditi propusteno. Ispricala je Anici kako zamislja svoj buduci zivot: bit ce uciteljica, makar u nekom lijepom malom selu, a s njom ce zivjeti mama i upravljati kucanstvom. U Anici je rastao cudan nemir dok je slusala kako joj prijateljica prica o buducnosti. Kad se vratila kuci, djevojcica se rasplakala i rekla majci svoje sumnje. Slutila je da Milica nece ozdraviti i da ce umrijeti. Bilo joj je jos teze kad bi se sjetila nepravdi koje je zajedno s Melankom nanijela prijateljici. Pocela je razmisljati kako bi pomogla Milici i spasila je od smrt. Sjetila se da je cula kako su negdje bolesnom covjeku dali krv zdravoga covjeka i tako ga spasili. To je zeljela i ona uciniti. Posla je opet u posjet Milici, ali je ovaj put, unatoc ocevoj zabrani, s njom posla i Melanka. Milica ih je docekala ozbiljna, cekala je svecenika kojem ce se ispovjediti. Vrlo mirno i bez straha povjerila je Anici i Melanki kako zna da ce umrijeti, ali nije zeljela da njena mama to cuje, bilo joj je zao majke. Pozeljela je da joj Anica odsvira i otpjeva pjesmu »Majci«. Anici je od tuge grlo bilo stegnuto da je jedva pjevala. A l i to je bila prijateljicina posljednja zelja! Kako da joj je ne ispuni? Na povratku kuci obje su djevojke sutjele. Melanka je plakala, a to je Anici bio znak da njena prijateljica ipak ima dobro srce kad moze suosjecati. Ujutro je Kristina javila Anici da je Milica nocas umrla. Sva u suzama otisla je do Melanke. Zajedno su nabrale jesenskoga cvijeca i isplele vijence. Odnijele su vijence svojoj mrtvoj prijateljici. Sutradan je Milica pokopana. Prijateljice su je iskreno oplakale. Milicinom smrcu kao da je zavrsilo i njihovo djetinjstvo i zapocelo novo zivotno poglavlje.
Opis likova:
Anica:  glavni lik romana, najstarija od troje djece, sanjalica sklona maštanjum, požrtvovna i i jako kršćanski suosjeća sa bolesnima i siromašnima.
Ćiro : aničin brat, zbatiželjan i sklon pustolovinama, hrabar dječak, uvijek mora da zaviri iza stvari ,m razriješi svaku zagonetku, dobar promatrač, gleda svijet oko sebe i upij akao spužva.
Dragoš:  najmlađi aničin brat, sanja kako će postati hrabar vojnik, nestašan,m uvijek spreman da upadne u neprilike,m brbljiv proždrljiv,m znatiželjan,m pomalo hvalisav, umiljat i maštovit, najživahniji likm u zlatnim dancima.
Majka: brižna i vrijedna ženam, poštena i mudra u odgoju svoje djece.
Otac:  također brižan i dobar roditelj, po zanimanju učitelj, rado je čitao svojoj djeci a posebno ih je učio Hrvatskoj povjesti i domoljublju .
Baka:  također dobar lik koji je u životu djece ostavio veliki pečat, ona je zime provodila kod djece u Osijeku a ljeti su djeca išla kod nje na selo.
Bilješke o piscu:
Jagoda Truhelka rodena je 1864. godine. Potekla je iz uciteljske obitelji podrijetlom iz Ceske, u kojoj je i djedov djed bio ucitelj. Truhelkinog je oca iz Ceske u Hrvatsku doveo hrvatski pedagog Ivan Filipovic. Svoje djetinjstvo Truhelka je provela u Osijeku, koji je u svojim djelima opisivala ljubavlju sto je usporeduju sa Senoinom ljubavlju prema Zagrebu. Nastavljajuci obiteljsku tradiciju 1 Truhelka postaje uciteljica. Radila je i zivjela u Gospicu, Banja Luci, Sarajevu i najvise u Zagrebu. Kao tridesetogodisnjoj uciteljici Hrvatski pedagoskoknjizevni zbor tiskao joj je 1894. prvu knjigu, roman za mlade djevojke

Tugomila. Slijedio je roman iz bosanske povijesti Vojaca i drugi. Najvise pozornosti ipak je privukla njezina trilogija autobiografskog karaktera Zlatni danci, Gospine tresnje, Crni i bijeli dani. Jagoda Truhelka umrla jel957. godine.

Linkovi

Sanovnik - Sanjarica

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K

L Lj M N Nj O P R S Š T U V Z Ž