Vrsta djela: pripovjetka
Mjesto radnje: zagorje, selo Oskoruša.
Vrijeme radnje: prvoj polovici 19 stoljeća.
Tema: život lakrdijaša i veseljaka skitnice Petrice Kerempuha.
Kratak sadržaj:
U siromasnoj seoskoj kucici zaselka Oskorusa nedaleko od Stubice u Hrvatskom zagorju jedne pokladne noci rodio se zutokos djecak. Sretni roditelji bili su Stef i Dorica Canjak. Najluda je noc, svuda se okolo luduje, pije i pjeva, maskare urnebesno lutaju od kuce do kuce, sve je spremno za paljenje princa karnevala, krivca za sve sto u prethodnoj godini nije valjalo. Vec pri samom rodenju djecak se pokazao neobicnim i odmah se vidjelo da ce postati slavan. Nije zaplakao poput druge djece kad ugledaju svijet, nego je kukuriknuo glasnije od sve novorodencadi, a onda naglo usutio jer je ugledao stol pretrpan pokladnim jelima i pruzio rucice prema torn bogatstvu. Primalja koja ga je prva prihvatila na ruke veselo je uzviknula da je djecak kerempuh sto na starom zagorskom jeziku znaci nezasitan trbuh koji ni o cemu ne sanja nego o neprekidnom jelu i u stanju je sve uciniti samo da se docepa dobrog zalogaja. Djecak je malo zasutio pa opet zaplakao, ne sto su ga prozvali Kerempuh, nego zato sto mu nitko nije dao pecenja sa stola. Uto su u kucu nahrupile maskare-cestitari i novorodenije djecak na prvom koraku u iivot mogao saznati kako je covjeku vrlo malo potrebno da se iz ovce pretvori u vuka, a iz vuka I lisicu, a i to kako je najmanje bezbrizan kad pokazuje goli ljudski obraz- A vani ie gorio slamnati princ karnevala.
TRI PUTA KRŠTEN
U kuci Stefa Canjka slavilo se rodenje prvog muskog djeteta puna tri dana. Kako i ne bi kad je nakon tri zutokose kceri Stef dobio sina. A novorodence se cijelo vrijeme dere i urlice narocito kad spazi da netko jede i pije. A kad je ugledao na stolu punu zdjelu kiselog zelja i kuhanih susenih svinjskih rebaraca, poceo je vikati: Daj! Daj! Dajl Otac je bio jos ponosniji. Nagadali su sto bi sve novorodeni sin mogao biti u zivotu: zupnik, trubac, pekar a ponosni otac odlucno je naredio da ce biti seljak, kmet i da ce se boriti za staru pravicu i protiv gospode kao i on. Buduci da su vec prosla tri dana, dijete je trebalo krstiti. Kako u Oskorusi nije bilo crkve, nosili su ga u Stubicu. Kum je bio Blaz Trputec, a kuma Kata oermet. I tako kum, kuma i otac krenu s novorodencetom po hladnom vremenu i dubokom snijegu prema Stubici. Put je dug, vrijeme hladno pa su cesce posezali za mjesinom s vinom, narocito kuma i usput se prepirali kakvo de ime dati malome. Kuma predlaze Lojzek Kerempuh, kum Matek, a otac nikako nego Stef jer u njegovoj obitelji prvo musko dijete uvijek je dobivalo ime Kad su trebali prijeci preko potoka, vesela i pripita kuma Kata okliznula se : pala u potok skupa s djetetom koje je nosila. Srecom voda nije bila duboka. Tako je dijete nepredvideno krsteno u hladnoj vodi. Isprepadano i isposvadano drustvo navrati u prvu krcmu da se malko ugriju i osuse, a usput i nesto popiju. Dok su se grijali, izvana uz toplu pec, a iznutra vinom, krcmarica je presvukla neobicno dijete smijuci se njegovim gestama. Tako ga je obukla da je izgledao kao mali cirkuski klaun. Nakon dva sata dobro zagrijani vinom, drzeci se za ruke i teturajuci, troje veseljaka uputilo se prema crkvi. Zupnik se zacudio sareno odjevenom djeter j . Stef, Blaz i Kata takoder se zacudise, jer pijani nisu primijetili kad je krcmarica presvukla dijete: od kuce su ponijeli dijete obuceno u bijelo, a ovdje je sareno kao da ga je odjenuo princ karnevala. Sada se nikako nisu mogli sloziti koje ime treba dati djetetu, pa mu je zupnik dao svoje ime - Petar, a kuma Kata veselo uzviknula: Petrica Kerempuhl I tako je djecak opet krsten dobivsi konacno i ime. Krsten je zapravo tri puta: na fasnik uz urnebesno veselje i pice, u potoku u koji je pao s kumom i konacno u crkvi. Vec je cijeli kraj znao za neobicnog djecaka i djeca su se skupljala oko njega da cuju kako se glasa neobicnim placem kao da kukurice.
PRVI ZUBI :
Rastao je Petrica i vec je bio poznat nadaleko i nasiroko, a prvu nepravdu kaznio je ostro. Naime u petom mjesecu zivota dobio je tri zuba i grdno se osvetio debeloj zlocestoj Jani koja ga je toboze od dragosti grlila i ljubila, a zapravo ga je potajice stipala i kinjila. Jednom joj se zgodom tako slatko nasmijesio da ga je sva razdragana uzela u naruqe, a onda ju je Petrica ugrizao za nadlakticu da je baba vristala od boli. Petrica je tako cvrsto stisnuo zube da mu je otac morao silom i nimalo njezno razglaviti vilice.
S OCEM NA KONJU :
Petricin otac strastveno je volio sajmove. N i jedan sajam u krugu oko pedeset kilometara nije mogao proci bez njega. Kad su Petrici bile tri godine, poveo ga je na sajam u Klanjec. Jase on na konju Sokolu a Petrica iza njega zacudeno promatra oko sebe jer je dotad mislio da je Oskorusa cijeli svijet. Otac se putern klanjao prolaznicima, pozdravljao ih, a oni mu otpozdravljali veselo odmahujuci. Petrici se to dopalo pa je i on poceo pozdravljati, samo sto je to izvodio na poseban nacin. Jedan mu se covjek nasmijao, a Petrica mu isplazio jezik i otkrio da plazenje jezika najvise djeluje na ljude. To je radio cijelim putern i na kraju je prolaznicima pokazao golu straznjicu. Bijesni ljudi poceli su trcati za ocem i sinom i nabacivati se na njih kamenjem. Kad se otac okrenuo, na svoje zaprepastenje ugledao je gomilu kako trci za njim prijeteci batinama, a Petrica izvodi vragolije koje svjetinu jos vise izazivaju. Bio je to prvi Petricin sukob sa svijetom. Otac je pobjegao k u d i srdit sto nije otisao na sajam dobro isibao sina.
SUSJEDI :
Petricini su imali zloceste i zlobne susjede prezimenom Klopotec. Stalno su optuzivali Stefa i Doru da su im ukrali sad ovo sad ono, da su im zacarali kravu pa ne daje mlijeka, prijetili da ce iz Stubice dovesti oruznike da zatvore lopovsku obitelj. Selo se zgrazalo nad svakodnevnom drekom, a majka je plakala od stida dok je otac bjesnio zbog nepostenih optuzbi. Petrica nije mogao zaboraviti majcine suze pa se odlucio osvetiti zlim susjedima. Jednog dana zavezao je dvadeset uzica i na vrh svake zalijepio kuglicu kruha. T ih dvadeset uzica spojio je za jedan kraj i krisom ih bacio medu susjedove kokosi. Pedesetak gladnih kokosi jurnulo je na kruh. Koje su prve stigle halapljivo su gutale, ali su gutale i uzice, a za to vrijeme ostale su kokosi navaljivale na njih, pa je nastao pravi krkljanac. Zli susjedi po obicaju su digli silnu dreku dok su pokusavali razmrsiti ludo klupko, a oko njihova plota skupilo se gotovo cijelo selo. Kad su seljani vidjeli kako se Klopoteci bore s kokosima, poceli su se smijati i dijeliti im kojekakve podrugljive savjete. Klopoteci su jedva spasili svoje jato, no ipak su morali nekoliko kokosi zaklati. Vise nisu napadali Petricinu obitelj. Tesko se domisliti jesu li se Magda i Vinko postidjeli sami sebe Hi su se prestrasili onoga sto bi im se jos moglo dogoditi netstave li kao prije.
ŠKRTAC :
U selu je bio obicaj da se djeci dade dosta jesti u vrijeme kolinja. Copor djece uvijek bi se nasao uz kucu u kojoj se priprema svinjsko meso za zimnicu. Kuhaju se tada komadi mesa i kobasica, a domacice daju djeci jesti do mile volje. Jedini to nije volio seoski skrtac Grga Hrcak. Smatrao je da je to pravo rasipnistvo. Kad je klao svinju i kuhao meso u golemom loncu, pripremio je djeci juhu. Po vlastitom receptu: na dvije-tri zlice uzezene masti preprzio je glavicu isklijala luka, malo pljesniva brasna i saku najljuce paprike, dolio vodu i u nju s uzdahom ubacio nekoliko kozica. Juha je bila takva okusa da su se sva djeca pljujuci razbjezala po selu. Jedino je Petrica ostao uz lonac i povadio iz juhe sve kozice. Sto su ga kozice vise pekle po nepcu, bio je odlucniji da starom skrtcu skuha slicnu juhu. N a kraju je izisao iz Hrckove kuce bez pozdrava, ali taman sto je skrtac povjerovao kako se lukavo rijesio malih napasnika, Petrica se vratio i prikucio se velikom kotlu u kojem se kuhalo meso za kobasice. Skrtac je nakon sat-dva iz lonca izvadio komadic mesa, pojeo ga u slast i zakljucio da je meso kuhano. A onda se tuzna lica okrenuo Petrici rekavsi mu da ga boli glava i da danas nece praviti kobasice, nego ide leci, a on neka ide kuci. Petrica mu toboz zabrinuto priopci da ga sigurno boli od onih crvenih gljiva s bijelim tockama koje je on stavio u kotao da bi nadjev za kobasice bio bolji. Grga Hrcak promulja kuhacom po kotlu i uistinu ugleda nesto crveno s bijelim tockama. Uplasen dao se odmah u trk trazeci lijeka kod seoske vjestice jer je bio siguran da se otrovao ludim gljivama. Petrica je odmah pozvao svu seosku djecurliju na gozbu, a prije tog izvadio iz kotla nekoliko krpica koje je izrezao od majcine stare haljine - crvenih krpica s bijelim tockama. Svi su se najeli do mile volje.
KAKO JE PETRICA PREVARIO TAHIJA :
Kad je Petrica nakon duga skitanja jedne jeseni navratio u rodno selo Oskorusu, nije u roditeljskom domu nasao sestricu Baricu. Rekose mu da se sestra Barica udala u Zapresic za mladoga mlinara. Odmah je uzjahao konja i krenuo u posjet sestrici, no nasao ju je svu uplakanu. Njezinog muza Pavla i jos dvojicu iz sela odveli su oruznici Franje Tahija i zatvorili ih u tamnicu. Razlog je bio taj sto su pobili gospodske pse koji su danima po selu napadali ljude. Franjo Tahi je bio okrutan velikas, strah i trepet susedgradskih sela. Petrica je odlucio osloboditi mladoga Pavla i razveseliti sestricu. U Tahijevu dvorcu Susedgradu predstavio se kao talijanski lijecnik i znanstvenik Pietro Pasquino, strucnjak za bolest kamenja. Grubog, nepovjerljivog i osornog Tahija kao i njegovog glupog sina Gabrijela uspio je uvjeriti u svoju strucnost, posebno kad je spomenuo kako je pregledao zidine Mokrica, dvorca Tahijeva smrtnog neprijatelja Stjepka Gregorjanca, pa mu dopustise da pregledava kamenje i u zidinama Susedgrada. Malo-pomalo Petrica se uspio osloboditi strazara koji su ga nadzirali, dobro je pregledao podrume zamka i otkrio gdje su tamnice. Odlucne veceri priredio je gozbu i pijanku na kojoj je nasmrt napio tamnicare i gotovo svu Tahijevu sluzincad i oruznike. U ranu zoru ukrao je pijanom tamnicaru kljuceve od tamnice, neprimjetno otkljucao vrata i pobjegao iz dvorca sa svim Tahijevim zatocenicima.
Opis likova:
Petrica Kerempuh: od rođenja ima začuđujuću želju za jelomm, znao je lijepo svirati i pjevati,m zabavljao je svjetinu i varao naivce naročito bogataše i napuhance, jednom riječu veso lik i neka vrsta veselog popravljača nesavršenog svijeta.
Bilješke o piscu:
Slavko Mihalic roclen je 1928. u Karlovcu gdje je zavrsio osnovnu skolu i gimnaziju, a u Zagrebu Filozofski fakultet. Otac mu Stjepan bio je knjizevnik, a majka Zlata glumica. Od najranijeg djetinjstva bio je okruzen knjigama i cijeli je svoj radni vijek posvetio knjizevnosti. Jedan je od najznacajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika. Uglavnom pise pjesme, no bavi se i uredivanjem knjiga i casopisa. Clan je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Prevodi sa stranih jezika i sastavlja antologije. Objavio je vise knjiga pjesama za odrasle, a mnoge su mu pjesme prevedene na strane jezike. Znacajnije knjige pjesama su mu: Komorna muzika, Put u nepostojanje, Pocetak zaborava, Darezljivo progonstvo, Jezero, Posljednja vecera, Godisnja doba, Vrt crnih jabuka, Ljubav za stvarnu zemlju. Za djecu je napisao knjizicu stihova Djevojcica i pjesma i zbirku pripovijedaka Petrica Kerempuh inspiriranu likom poznatog zagorskog lakrdijasa.
Nema komentara:
Objavi komentar