Moja zlatna dolina lektira 4-razred

Pisac: Zlata Kolarić-Kišur
Vrsta djela: Autobiografska pripovijest.
Mjesto radnje: grad Požega .
Vrijeme radnje: djetinstvo Zlate kolarić.
Kratak sadržaj:
GRAJA :
U dijelu Pozege gdje stanuje mala Zlata obiteljske kuce imaju velika ogradena dvorista sa sirokim vratima koja u Slavoniji zovu kapija. Odmah u blizini njezine kuce stari je dio grada s parkom-setalistem i ostacima tvrdave iz turskih vremena - sve kao da je stvoreno za veselu djecju igru. Kad se jos doda da se na taj dio grada naslanja grabova suma sto se po blagom usponu penje na brezuljak, slika je potpuna: ulica sa sirokim dvoristima, park s borovima i stazama za setnju, tajanstvena tvrdava, Grabrik s visokim stablima i debelom hladovinom, izvor hladne pitke vode u blizini, a nedaleko je i rijeka Orljava sa svojim vrbama. Pravi djecji raj. A djeca kao djeca, nikad im dosta igre. Tko se prvi ujutro probudi, izide na dvoriste noseci komad namazanog kruha u ruci i zazvizdi. Taj zvizduk probudi svu djecu iz ulice brze i lakse nego sve majcine molbe i prijekori. Okupljena djeca galame i buce dogovarajuci cega ce se igrati, a ta galama smeta odraslima pa mnogi srdito zatvaraju prozore da mogu spavati i l i raditi u mini. Zbog te dreke i vike djecu iz Zlatine ulice prozvali su Graja. Graja je imala i svoje neprijatelje, ali i svoje zastitnike. Graja se cesto okupljala u parku i zapocinjala svakakve igre. Cesto su se igrali rata: s jedne strane Turci, a s druge branitelji Pozege. Zacas bi odabrali napadace i branitelje i nastala bi urnebesna galama. Stari cuvar parka, mrzovoljni i kostobolni Bosko, i sam nekad vojnik, nije im dopustao da se deru i urlicu pa ih je stalno naganjao, prijetio raznim kaznama i galamio: Sto mu topova, opet ta djecurlijal Pa zar vi zbilja ne morete ko posten svit sidit po klupama i setat putovima, tec morate ovako ko pustaije kroz sikaru, pa urhxt ka bisni kerovi. Ako vas ja uvatim, bit ce trista kijameta! No djecu su spasavale njihove hitre noge. Veliki prijatelj Graje bio je stari umirovljeni predsjednik suda koji se cesto setao parkom. Zvali su ga Prezident. Volio je djecu i imao je puno razumijevanja za njihove nestasnosti. Cesto ih je spasavao od srditog Boska, a znao ih je 1 povesti na slatkise kod slasticara Koydla. Sva bi se Graja poredala dvoje po ivoje, po velicini, a bilo ih je raznih uzrasta i godina: od trogodisnje debeljuskaste Gine do devetogodisnjeg dugonje Cire. Tu je jos nasmijani Durica zvan Cimetstangla, pa bistri i promocurni Fricko, garava Minka zvana Cuni, mali kavalir Edi i mnostvo drugih. Tako poredani dobili bi od Prezidenta po novae i s njim zeljno posh po slatkise. Nisu se djeca naganjala samo po parku. Krstarila su ona i ulicama, proma- Tala zivot u gradu i zamisljala sebe u buducnosti. Autorica se prisjeca: Bib je Lisova predaha i odmora kada bismo vodili 'ozbiljne razgovore o nasoj buducnosti i kovali planove koje cemo zvanje odabrati kad budemo veliki kao mama i tata. Djevojcice su sebe zamisljale u ulozi svojih majki, a djecaci su bili, zavisno oi trenutno popularnih zanimanja, kocijasi gradskog fijakera, pa kad su se pojavili prvi automobili, vozaci automobila, pa piloti. I tako je Graja zivjela veselo i bezbrizno uz vrijedne roditelje, pazljivu bracu, sestre i rodbinu, u najljepsoj dolini na svijetu - Zlatnoj dolini.
Opis likova:
Ćiro: član je graje, zvani cimetštangla,
Đurica: član graje, živahan dječak uvijek u akciji, plemenit je, uporan i hrabar, voli živtinje.
Fricki: bistar i snalažljiv dječak.
Minka: garava i zbog crnih očiju ima nadimak Cuni.
Edica: ljubazan pravi kavalir.
Prezident: umirovljeni sudac pravi gospodin.
Boško: ratni veteran, čuvar parka, star i reumatičnih zglobova.

NEUSPJELO KUMOVANJE :
Vani je bila nesnosna ljetna vrucina, no Zlata, Ljubica i Durica prkosili su vrucini i igrali se na dvoristu. Pronasli su praznu bacvu i pretvorili je u fijaker. Durica se uvukao unutra, a Zlata i Ljubica guraju »fijaker«. Nakon tri kruga uloge se mijenjaju. Nije vazno sto tijelo buba o praznu unutrasnjost bacve, glavno je da se igra i da je zanimljivo. Nakon toga nastavili su igru nagradnog gadanja - gadali su trulim jabukama lonac nataknut na kolac u dvoristu. Cesto puta je lonac bio promasen i umjesto njega pogodena poneka kokos ili guska, no srecom to nitko od ukucana nije primijetio. Kad su se zasitili gadanja, Durica je predlozio da pogledaju male macice na sjeniku. Upravo se okotila maca Cifra: Predlazem da ih posjetimo i nadjenemo im hnena kao i drugoj novorodencadi. Ali ne ide to samo tako! Zato su potrebni i kumovi. Mislim da ste sporazumne da ja budem kum a Zlata kuma. Maloj Ljubici je bilo krivo sto i ona nece biti kuma pa ih je upozorila da su roditeiji zabranili penjanje na sjenik jer je to opasno. Visoko je, tesko se popeti, a mogao bi netko pasti i ozlijediti se. No Durica ju je ohrabrio rekavsi joj da mame spavaju zbog velike vrucine i nitko nece saznati da su se penjali gore. Djevojcicama je sedam godina i plasile su se konja u staji podno sjenika, no Durica kao djecak bez problema je prosao pokraj konja i ohrabrio »strasljivice «. Ljestve za penjanje do sjenika gdje su bili macici bile su duge, a precke jako razmaknute. To su bile ljestve za odrasle, a ne za malu djecu. Djevojcice su se strasno mucile dok su se popele. Gore je sve mirisalo na sijeno, no bilo je strasno vruce. Ugledali su macu. Zlata je bila odusevljena: Na sjeniku je spokojno spavala stara maca, a uz nju se pripilo cetvero crno-bijelih macica. Bili su irazesni. Ocarana, zaboravila sam na vrucinu i na maminu zabranu. Maca se ispocetka nakostrusila, no ubrzo su je smirili milovanjem i ona im je iopustila da diraju macice. Kad ih je Durica potrpao u kapu, pocela je puhati i mijaukati. Durica ih je namjeravao odnijeti do bunara, poskropiti ih vodom, dari im imena te ih tako krstiti. N o problem je nastao kad je trebalo sici. Zlata se nikako nije uspijevala spustiti niz ljestve. Ljestve na kojima sam visjela kao cardak ni na nebu ni na zemlji bile su namijenjene ljudima s dvaput duljim nogama nego biyshu moje, sjeca se autorica. Pocela je plakati od straha jer su ljestve bile previsoke, a dolje su bili konji. Ako padne pod konjska kopita, gotova je. Uz nju rasplakali su se Durica i Ljubica ne znajuci kako da joj pomognu. Dernjava i plac probudili su iz podnevnog sna postolara iz susjedstva. Krupan, neobrijan i srdit izgalamio se na njih sto dizi toliku dreku, ali je Zlata ipak bila presretna sto je dosao netko odrastao. Vec je od straha i napora pomalo gubila svijest. Kad je opet otvorila oci, bila je u majstorovu narucju. Bili su mu beskrajno zahvalni, no on je malo mario za njihovu zahvalnost i obecanja da to vise nikad nece raditi. Ipak ih nije tuzio mamama. I dok su se oni zbunjeni i uplaseni suljali iz sjenika, maca je vec neprimjetno iz Buricine kape izvadila jednog po jednog macica i odnijela ih na sigurno mjesto.
Opis likova:
Zlata i Ljubica: sedmogodišnje djevojčice, vesele razigrane i radznale, nikad im dosta igre.
Đurica: živahan dječak uvijek u akciji, plemenit je, uporan i hrabar, voli živtinje.
Postolar: na prvi pogled grub čovjek, no unatoč što ih grdi i psuje voli djecu i pomoći će im u njevolji.

TKO ME JE VODIO U PRASUME KONGA :
Mama je przila kavu i kad je dogotovila, sasula ju je u limenku i rekla Zlati da limenku stavi na njeno mjesto. Zlati je deset godina, veselo skakuce i kad joj je mama priopcila da im u goste dolaze Lermanovi, od radosti je jos vise zaskakutala i , naravno, limenka se naglo otvori i njen se sadrzaj prosu po podu. Kao crni kukci razmiljela se zmca kojekuda. Dragutin Lerman slavan je svjetski putnik i istrazivac nepoznatih krajeva. Iz Pozege se kao devetnaestogodisnjak uputio s ekspedicijom engleskog novinara Stanleyja u istrazivanje velike africke drzave Kongo. U Africi je s torn ekspedicijom, s manjim prekidima, proveo cetrnaest godina. U domovinu se vratio narusena zdravlja. Prelezao je malariju i njene su ga posljedice pratile cijeli zivot. Zlata ga je jako voljela jer je lijepo pricao o zivotu i burnim dogadajima u dalekim zemljama, i rado se salio s njom tako radoznalom i nestasnom. U goste je dolazio sa suprugom Hedvigom koju su od dragosti zvali Heca, a djeca su je voljela jer je uvijek bila vesela i voljela zivotinje. Zlata Kolaric-Kisur sjeca se da se u njenim dzepovima naslo uvijek krone za ptice i vjeverice, a za igru i salu bila je spremna uvijek. Tek, imala je jednu gresku, bila je vec odrasla. Zlata je otvorenih usta slusala Lermanove uzbudljive price i u masti putovala s njim Afrikom, upoznavala cudesne krajeve i ljude, biljke i zivotinje, divila se vjestim majstorima koji su jednostavnim alatom izradivali prekrasne predmete. Strahovala je na opasnim putovanjima, susretala se s plemenskim poglavicama, slusala zaglusnu buku bubnjeva. Iz takvih sanjarenja budio bi je obicno poznati majcin glas kad bi rekla: Bilo bi vrijeme, Zlato, da podes u postelju. Lerman je bio duhovit i volio se saliti sa Zlatom. Obicno ju je na dolasku pozdravljao stihom iz jedne pjesme Augusta Senoe dodajuci i jedan svoj stih: Jos nas ima, jos Hrvata, živjela nam nasa Zlata. Taj je pozdrav postao nekom vrstom lozinke i izraza posebnih simpatija. Bas iste veceri kad je prosula kavu, Lerman je od Zlate doznao da toga dana navrsava deset godina. Htio je to proslaviti pa ju je poslao svojoj kuci da donese sampanjac za odrasle, a slatkise za mlade. Kako je bilo kasno navecer, pratila ju je kucna pomocnica Kata. Zlata je putem zamisljala kako ce Kata koja je tek nedavno dosla sa sela zinuti od cuda kad u Lermanovu stanu ugleda zbirku njegovih africkih suvenira, ali Kata se vec na ulasku u stan uzasno uplasila i pobjegla kad je iz mracne sobe neki glas upitao: Tkoje to?, a znale su da u kuci ne bi smio biti nitko. Sigurna da se radi o lopovima ili duhovima, Kata je strugnula niza stube pa na ulicu, ostavivsi Zlatu bez fenjera samu u pustoj kuci. Ipak bila je to samo Lermanova papiga koja je znala govoriti. Svi su se slatko nasmijali Katinom strahu, ali ona nikako nije vjerovala da ptica moze govoriti. Zlata je, odrastajuci, pratila zivotni put svog znamenitog prijatelja. Nakon povratka iz Konga posvetio se Lerman raznim poslovima i imao prilicno uspjeha. Osnovao je banku, otvorio rudnik ugljena i sagradio tvornicu briketa (najkvalitetniji ugljen). Upravo kad je sve bilo da ne moze biti bolje, dogodila se nesreca. Voda je poplavila rudnik, banka i tvornica su propale, a na kraju mu je u pozaru izgorio stan. O n i supruga jedva su se spasili. O d tih nevolja Lerman se vise nije oporavio. Suprugu je odveo njenim roditeljima i nastavio lutati svijetom bez odredenog cilja. N a kraju se smirio u Bosni u gradicu Kresevu gdje je pokrenuo posao oko istrazivanja bakrene rudace. Ljudi su ga u torn gradicu jako voljeli i cijenili. Zdravlje mu se pogorsavalo, a popustilo mu je i srce. Umro je 1918. godine. Po vlastitoj zelji pokopan je u Kresevu. Zlata je Lermana posljednji put srela na zagrebackom zeljeznickom kolodvoru nekoliko godina nakon sto je napustio Pozegu. Bio je skromno odjeven i dosta zapusten. Premda u nevolji, nasalio se i pozdravio je onim starim pozdravom kojim je nekad pozdravljao razigranu djevojcicu: Jos nas ima, jos Hrvata, zivjela nam nasa Zlata! Dirnulo je Zlatu sto se Lerman i u nevolji pokusao nasaliti kao nekoc. Suspregnula je suze. Lerman joj je naglo i cvrsto stegnuo obje ruke i nestao u vrevi. Bio je to njihov posljednji susret.
Opis likova:
Dragutin Lerman: kućni prijatelj zlatinih roditelja,
Zlata: iznimno maštovite djevojčica,
Kata: seoska djevojka koja je pomagala Zatinoj mami u kući, neuka je i praznovjerna, nije mogla vjerovati da papiga govori pa se uplašila da je to duh.

SUSRETI KOJI SE NE ZABORAVUAJU :
Veliki nas slikar Miroslav Kraljevic kao mladic najradije je provodio praznike u Pozegi, rodnom mjestu svoga oca, gdje su mu zivjeli stricevi. Jos za mladih dana proricali su mu da ce proslaviti Pozegu kao sto su do tada ucinili Kanizlie, Babukic, Tomic, Korajac, Jurkovic i Ciraki perom, a istrazivac Konga Lerman svojom smionoscu i poduzetnoscu. Kraljevic je bio simpatican mlad covjek, studirao je slikarstvo u inozemstvu, rado se druzio s mladima, a prijatelji su ga zvali Fric. U Pozegu je navracao jos jedan mladic, a kasnije isto tako slavan slikar - Vladimir Becic. Dolazio je u posjete svom ujaku Franji Cirakiju, cijenjenom pjesniku. Becic je naslikao i portret starije Zlatine sestre, a Kraljevic joj je za svadbeni dar poklonio jednu svoju sliku. Kraljevic je imao puno vise smisla za druzenje od Becica. Jednog dana banuo je Kraljevic u Zlatin Grabrik. Sa Zlatom je u setnji Grabrikom bila i njena prijateljica Zenka, ucenica zagrebackog Glazbenog zavoda, koja obicno u Pozegi provodi ljetne praznike. Kraljevic im je prisao, srdacno i jednostavno stegnuo ruke i rekao odusevljeno: Prekrasno je ovdjel Hocete li i mene primiti u svoje drustvo? Kraljevic nije ostao ravnodusan na ljepote Grabrika, grabove sume u kojoj su se Zlata i njeno drustvo nekada tako rado igrali. Zlata, sada vec poodrasla djevojeica od petnaestak godina, pomaze Kraljevicu da pronade u Grabriku mirni kutak gdje bi mogao nesmetano raditi. Kraljevic je odmah postavio svoj stalak za slikanje i poceo skicirati pejzaz. Djevojke su se iznenadile kad im je rekao da budu mirne: Pricajte, djevojeice, nesto ali ostanite u istom polozaju u kojem ste sada. Vasim cu likovima osvjeziti ovaj pejzaz. Kako su slucajno izasle iz kuce, nisu bile prikladno odjevene, tako su barem mislile, a htjele su kad ih vec slika imati na sebi svecane haljine i posebno uredenu kosu. No Kraljevicu su odgovarale upravo onako kako su bile odjevene: jedna je imala bijelu, a druga crnu pregacu. Uspio ih je zadrzati svojim pricanjem, no kako je sunce pocelo zalaziti, prekinuo je sa slikanjem i zamolio ih da sutra ponovo dodu. Obje djevojeice dosle su sljedeceg dana na dogovoreno mjesto. Ovaj put su se svecano odjenule i dotjerale frizure unaprijed se radujuci kako ce ih slikar pohvaliti zbog njihova izgleda, no jako su se prevarile. O n se silno iznenadio i naljutio. Ocekivao je da ce doci odjevene kao i jucer jer mu je odgovarala bas njihova jucerasnja odjeca: crna i bijela pregaca, pa im je podrugljivo dobacio da su se napirlitale, a one su se na to uvrijedile. Nije mu uspjelo nagovoriti ih da se vrate kuci i odjenu jucerasnju odjecu. Na kraju su one uvrijedene i uzdignuta nosa otisle u setnju gradom, a Kraljevie je srdito poderao zapocetu sliku. Naslikao je pejzaz bez Zlate i njene prijateljice. Nakon dvije godine Kraljevic je u Zagrebu priredio izlozbu koja ga je proslavila i uvrstila u red najboljih hrvatskih slikara. I Zlata je posjetila izlozbu i ugledala pejzaz koji je tako dobro poznavala - svoj Grabrik. N o na slici nije bilo nje i njene prijateljice. Kraljevic nije imao srece da duze pozivi, bolovao je od tada neizljecive tuberkuloze. Umro je 1913. u dvadeset osmoj godini. Bio je pokopan u Pozegi, a na vjecni pocinak ispratilo ga je mnostvo ozaloscenih gradana koji su voljeli svog slikara.

Opis likova:
Krajević: mlad čovjek ugodne vanjštine, jednostavna ponašanja,
Zlata i Ženka: poodrasle djevojčice osjetljive na svj izgled
Biješke o piscu:
Zlata Kolaric-Kisur roctena je 1894. u Slavonskom Brodu, a djetinjstvo je provela u Pozegi, gradicu smjestenom u dolini koju su jos stari Rimljani nazivali Valis aurea (Zlatna dolina). O d 1919. zivjela je u Zagrebu gdje je zavrsila djevojacku skolu i zensku strucnu skolu. U knjizevnosti se pocela javljati 30-ih godina prosloga stoljeca pisuci stihove za djecu, kratke price i igrokaze. Na sceni je izvoden veci broj njenih igrokaza i jedna dosta zapazena drama za odrasle Povratak. Zbirku autobiografskih pripovijesti Moja Zlatna dolina objavila je 1972. godine. Umrla je u Zagrebu 1990, prozivjevsi lijepih devedeset sest godina.