Regoč lektira za 4-razred

REGOČ pisac: Ivana Brlić Mažuranić
Vrsta djela: bajkaVrijeme radnje: nekad davno.
Mjesto radnje: polje s konjima, Legen grad, dva sela.
Tema: dva ljuto zavađena sela.
Kratak sadržaj: 
Jedne lijepe ljetne noci cuvali konjari konje na livadi. Kad su konjari umorni pozaspali, spustile se iz oblaka vile da se malo poigraju s konjima i da ih pojasu.
Ta se zabava osobito svidjela Kosjenki, mladoj vili, koja je te noci prvi put sisla na zemlju. Ona podbode svoga konja, a bila je uzjahala bas najzivljeg vranca, ovaj se poplasi i kao vjetar poleti u svijet noseci na ledima Kosjenku. Vranac je jurio sedam dana i sedam noci i Kosjenka je zadivljeno promatrala mnoga cuda i ljepota sto ih na svijetu ima. Na koncu, kad vranac dojuri u srce goleme ravnice podno zidina velikoga grada Legena, u kojem vladase silna zima, uspije se Kosjenka s konjskih leda prebaciti na gradske zidine. Hodajuci po gradu, studenom kao host, naide Kosjenka na golemog diva Regoca. Nemajuci drugog posla, Regoc je iz dosade vec tisucu godina brojio kamenje zidina Legena grada. Kosjenka stade uvjeravati Regoca kako je lud sto ovdje trati zivot brojeci pusto kamenje i stane ga nagovarati da pode s njom na put kako bi vidio krasote svijeta i nasao sebi korisnija posla. Regoca nije bilo lako pokrenuti, ali na koncu pristane. Kako je Regoc imao glavu veliku kao badanj, Kosjenka baci jedan carobni biser iz svoje vrecice i odmah se pred njom stvori kosic, velik taman da se smjesti unutra, a Regoc ga okaci o svoje uho kao nausnicu. Te cudesne bisere bila je Kosjenki dala njena majka upozorivsi je da ih cuva jer na svijetu ima toliko stvari da ce trebati sve vise bisera.

Kako je Kosjenka pozeljela da putuju pod zemljom, Regoc udari svojom silnom nogom po zemlji, zemlja se provali i oni propadnu u podzemlje. Pod zemljom nadose sve prorovano i putove koji su vodili na sve strane. Podose jednim putom, a Kosjenka baci jos jedan biser i tako im pribavi svjetiljku koja nadaleko osvijetli podzemlje. Sad Kosjenka vidje da pod zemljom ima sva sila raznovrsnog blaga i pozeli se njime poigrati. Premecuci blago po rukama, Kosjenka je izgubila svoju vrecicu s biserima, ali to nije primijetila. Igrajuci se tako, Kosjenka opazi lijep stapic od bjelokosti oslonjen na jedan silni stup. Na nesrecu upravo je taj stapic pridrzavao stup da se ne srusi, i kad ga je Kosjenka uzela u ruke, stup se urusi a s njime i gomila zemlje koja zatrpa put izmedu nje i Regoca. Kosjenka ostade ziva zatrpana u mracnom grobu i pomisli: Nema druge, valja umrijeti. Od Regoca mi pomoci nema jer je Regoc luda glava koja ni sama sebi ne pomaze, a kamoli da se dosjeti da meni pomogne. Nema druge, treba umrijeti I zaista, kad se zemlja zasula, Regoc zaboravi na Kosjenku i kamo je zapravo bio posao, pa se zaputi natrag putom kojim bijahu dosli put Legena grada. Ide Regoc svojim putem, ali osjeca da ga nesto mori, a ne moze se dosjetiti sto. U jednom trenutku potrese glavom, osjeti na uhu prazan kosic i sjeti se Kosjenke, i da ga to mori tuga za njom, i da mu je valja spasiti. Poleti Regoc nazad, prokopa rukama zasutu zemlju i nade Kosjenku vise mrtvu nego zivu. Zaplakase oboje od radosti, a kad su posli dalje, nista vise pod zemljom nisu dirali. Na koncu dodose do sume pokraj zlatnih polja. Bila je to suma u kotlini izmedu dvaju zavadenih sela u koju nitko nije zalazio, osim malih cobana i cobanica, koji su se tu, usuprot svadi svojih roditelja, zajedno igrali. Kad je Regoc stao probijati zemlju, prestrave se sva djeca, osim maloga Ljilje, najmudrijeg djeteta oba sela, koji dode pogledati sto se to dogada, a kad ugleda Regoca, pozove svoje drugove govoreci im da Bog nije mogao ovoliku grdosiju na zh stvoriti, jer da je zla, vec bi odavna pol svijeta pomorila. Djeca odmah zavoljese Kosjenku, a ona se igrala s njima i darivala ih potrosivsi na to sve svoje bisere. Svi su bili razdragani i veseli, samo Ljilji nije bilo do igre. O n je bio nekako tuzan i zabrinut, pa pozove Regoca na stranu i isprica mu da ce se veceras dogoditi veliko zlo jer ce seljaci iz njegova sela probiti nasip i pustiti rijeku Zlovodu kako bi potopili susjedno selo; za svoje su vjerovali da ce biti postedeno jer je na visemu. Jos dok je Ljiljo govorio, upravo se to i dogodilo.

Voda Zlovoda valjala se u dva rukavca prema dvama selima. Umjesto da spasavaju selo, starjesine obaju sela s bubnjevima i sviralama dodose na gumno slaviti propast susjednoga sela. Toliko su od zavisti bili poludjeli. Regoc prenese djecu i Kosjenku do malena brdasca i pohita zaustaviti vodu. Borio se sa silnom vodom, no voda Zlovoda pomorila je i podavila sve na svome putu, a bila bi odnijela i cobancad s brdasca da se nisu medusobno povezala Kosjenkinom vilinskom koprenom. Na koncu se Kosjenka dosjeti pa vikne Regocu da sjedne u rupu u nasipu i svojim sirokim ledima zatvori vodu. Kad ju je Regoc poslusao, voda ponovo potece svojim koritom, a do jutra Regoc izgradi novi nasip. A l i od oba sela ne ostade nista, tek pokoji krovic virio je iz vode. Sad se Ljiljo dosjeti da Regoc probije rupu u zemlji i tako sva voda otece i ponovo se ukazase kuce i polja. Djeca se silno obradovase kad su vidjela da je netko ipak prezivio; bili su to sukundjed i sukunbaba, jedini mudri ljudi u oba sela, koji su se spasili na tavanu kuce. Kad se svi skupa izgrlise, primijetise da nema Regoca; on se bio uplasio naboranih starackih lica. Pomislio je: Ele, Boze moj, koliko su strahota ovi starci dozivjeli u ovome kraju kadsu im lica takva. Tako u silnom strahu Regoc skoci u rupu kuda je otekla voda i pobjegne put svoga Legena grada. A u selu je sve poslo nabolje. Sukundjed i sukunbaba uputise djecu kako obradivati polja, a po njihovu savjetu djeca oba sela spojise u jedno. Usred sela izgradise mramornu kulu s vrtom na vrhu i u toj kuli obitavase Kosjenka, a poslije posla dovodio bi joj Ljiljo, koji bijase jako zavolio Kosjenku, cobane i cobanice da zajedno plesu i pjevaju.
Opis likova:
Kosjenka:  mala vila koja je prkrasna, zaigrana i dobra.
Regoč:  to je golemi čovjek, velik kao naveći hrast u šumi , lijen i uspavan.
Ljiljo: dječak koji se među čobanima posebno ističe, odgovoran i zaštitnički se ponaša prema svakom koje u nevoji.


Bilješka o piscu:
Ivana Brlić Mažuranić rođena je 18. travnja 1874. u Ogulinu, jer joj je tamo otac Vladimir Mažuranić, sin hrvatskog bana Ivana Mažuranića, bio na dužnosti državnog odvjetnika. Ivanina majka, Henrietta rođ. Bernath, bila je iz bogate varaždinske obitelji. Osobitom snagom na Ivanu je djelovao i njezin djed Ivan Mažuranić Umrla je u Zagrebu, 21. rujna 1938.