Duh u Močvari lektira

DUH U MOČVARI  

pisac: Anto Gardaš
Vrsta djela: dječji kriminalistički roman.
Vrijeme radnje: zima.
Mjesto radnje: Kopačevo i Kopački rit.
Tema: dječije pustolovine oko hranjenja  životinja zimi i otkrivanje lovokradice u kopačkom ritu.
Pouka: Laži i podvale se uvijek na kraju otkriju .

Kratak sadržaj:
Melita i Miron razgledavaju cestitke i među cestitkama nadu pismo prijatelja Eukaliptusa ili krace - Liptusa. Poziva ih da za vrijeme zimskih praznika dodu k njemu u Kopacevo, gdje ce uzivati u ljepotama Kopackog rita zimi. Otac ih je pustio i njih dvoje, tri dana nakon zavrsetka prvog polugodista, dolaze u Kopacevo. Kad su Miron i Melita stigli, izvijestili su ih da zbog posla nece biti kod kuce pa ce se Liptus i njegovi gosti hraniti u obliznjem restoranu »Zlatna udica«, a mogu ako to zele i sami sebi spremati jelo kod kuce. Liptusov tata je konobar a majka izvrsna kuharica. U kuci je dovoljno namirnica za sve, Liptus zna kuhati, a ni Meliti nije mrsko pripremati objede. Miron i Melita su odusevljeni novom sredinom i gostoprimstvom, a obilni snijeg u prelijepom Kopackom ritu jos vise im je uljepsao praznike. Vec za vrijeme prvog objeda u »Zlatnoj udici« Miron je predosjetio da ce boravak u Kopacevu i Kopackom ritu biti uzbudljiv. Lovacko drustvo odrzalo je godisnju skupstinu i priredilo svecanu veceru. Za vrijeme vecere izbila je svada izmedu lovocuvara Kovacevica i nesimpaticnog, grubog lovca Levaya. Levay je prigovorio Kovacevicu sto je prijatelj njegova necaka previse jeo. Te veceri Lovacko drustvo dogovorilo je sve o organiziranju dohrane divljaci u Kopackom ritu jer je napadao velik snijeg i temperatura se jako spustila pa divijac tesko dolazi do hrane. Zbog toga je na odredena mjesta, na posebno uredena hranilista, trebalo dopremiti sijeno, kukuruz, nasjeckanu repu, sol i slicno. Posla su se trebali prihvatiti svi lovci i mladez Kopaceva. U akciju su se, naravno, ukljucili i Miron, Liptus, Melita, Bakalar i Slanina. Miron i Liptus (i Melita) dobili su zadatak da opskrbljuju hranilista na dvama otocima. Posudili su camac od starog Istvana Farkasa. Prvoga dana stari je lovac isao s njima i pokazao im mjesta gdje ce dopremati hranu i usput im pripovijedao o Kopackom ritu. Posebnu opasnost predstavljaju lovokradice koji koriste bas zimsko vrijeme kad nastaje velika hladnoca, napadaju obilne kolicine snijega i kad porastu vodostaji Drave i Dunava, pa cijelo podrucje postane jos neprohodnije.
Slanina i Bakalar takoder su dobili svoje podrucje i marljivo su dovozili camcima hranu za divljac. Slanina je prvi docuo kako se pojavio lovokradica i poceo se hvaliti kako ce ga on i Bakalar uhvatiti iako je opasan i puca na onoga tko ga pokusa otkriti. Jos im je rekao da se u mocvari pojavio i duh. Prica se da su jednog momka duhovi ranili pa je zavrsio u bolnici i u bunilu staL no nesto bulaznio o duhovima. Kad su Miron i Liptus drugi put odvezli camcem hranu na otok, Melita je ostala kod kuce da im spremi palacinke za veceru. Ostavili su sijeno i zrnatu hranu u hranilistu i primijetili u blizini kolibu te ustanovili po ugazenom snijegu da je netko bio u njoj. Otkrili su i cahuru lovackog naboja koja je jos zaudarala na barut, a uskoro su spazili krv na snijegu. Iduci po krvavom tragu koji je netko pokusao zamesti, pronasli su ubijenog srnjaka zatrpanog snijegom. Odvukli su ga u camac namjeravajuci ga predati Lovackom drustvu u Kopacevu. Dok su vukli srnjaka, Miron je nasao u snijegu i puce izradeno od jelenskog roga. Ocito je otpalo nekom lovcu. Kad su mrtvog srnjaka polozili u camac, odnijeli su ostatak sijena na hraniliste, no vrativsi se natrag, ustanovili su da nema camca. Netko ga je ukrao, vjerojatno lovokradica da im se osveti. Zaprepasteni djecaci ipak se nisu uspanicili. Znali su da ce se Melita zabrinuti i potraziti pomoc ako se ne vrate na vrijeme. Tako je i bilo. Predsjednik Lovackog drustva Vucevic i Melita dosli su camcem kad je vec odavno pala noc i nasli Mirona i Liptusa kako sjede pokraj vatre u hladnoj noci. Saznali su od Vucevica da su camac sa srnjakom ukrali Slanina i Bakalar i na sva usta se hvalili kako su ulovili krivolovca, oteli mu camac i samo treba otici na otok te ga uhvatiti. Tom je zgodom Slanina pao u vodu, jako se prehladio pa je Bakalar imao mnogo posla oko lijecenja brbljavog prijatelja.

Kad im je Miron objasnio sto su uradili, ponos im je splasnuo. Glasine o duhu u mocvari opet se pronose Kopacevom. Miron ne vjeruje u duhove te odluci bolje razgledati otok. On i Liptus nagovorili su Melitu da ostane kod kuce pa su opet krenuli camcem natovarenim hranom za divljac. Kad su napunili hranilista i htjeli poci kuci jer se vec spustala noc, zaculi su pucanj. Potrcali su prema grmu iz kojeg je odjeknuo hitac i tamo nasli nesimpaticnog Levaya. Levay je pokusavao zaviti krvavu ruku. Miron je htio skinuti krvavu maramicu i staviti svoju cistu, no Levay mu je rekao da samo stavi i sveze svoju maramicu preko njegove. Rekao im je da ga je ranio lovokradica i pobjegao, da je bio odjeven u bijelo i nalikovao na duha. Dogadaji s duhom i pucnjava sve vise zabrinjavaju predsjednika Lovackog drustva gospodina Vucevica. Stoga poziva dvojicu policajaca da mu pomognu u rjesavanju problema. Miron i Liptus neprekidno su u akciji. Usput posjecuju bolesnog Slaninu pri kojem posjetu Miron susrece lijepu djevojcicu Aranku, Bakalarevu sestricnu. Rada se obostrana simpatija. Slaninini pokusaji da joj se priblizi padaju u vodu. Miron je u blizini hranilista primijetio sumnjivu gomilu grana i kad ju je istrazio, otkrio je pod torn hrpom tajnu zemunicu. Nije htio traziti sakriveni ulaz nego je pozurio za Melitom i Liptusom koji su vec isli prema camcima. Kad ih je dostigao, naisli su na ranjenu srnu, strasno izmucenu i preplasenu. Pazljivo su je polozili u camac i doveslali kuci. Smjestili su je u Liptusov stagalj. Odmah su otisli do Vucevica da ga izvjeste sto su nasli. Miron je usput obavijestio Liptusa o skrivenoj zemunici. Zahvaljujuci Melitinim suzama lovci nisu ubili ranjenu srnu nego joj je stari Farkas namjestio nogu i ucvrstio je dascicama, premda su smatrali da napacenoj zivotinji treba skratiti muke. Sad Miron i Liptus nisu morali voditi brigu o Meliti jer su znali da ce biti zabavljena sa srnom u nastojanju da je izlijeci. Pomagat ce joj Aranka. Liptus je primijetio da se Miron i Aranka lijepo gledaju pa ga je poceo pomalo zadirkivati. Sad su Miron i Liptus mogli slobodno ici na hranilista pa su to iskoristili i otisli traziti ulaz u zemunicu. I nasli su ga. Ostali su zaprepasteni. Unutra je bilo mnostvo suhih i sirovih koza ubijenih zivotinja, jelenskih rogova, limena pec, stol, fenjeri, zamke za divljac.

 I dok su u cudu sve to razgledavali, zaculi su korake u snijegu. Premrli su od straha i sakrili se pod stol prekriven tek oderanom kozom. Toliko je zaudarala da je Liptus uskoro poceo povracati. Miron je malo odmaknuo kozu i ugledao - duha. »Duh« je malo prosvrljao zemunicom, uzeo neki konopac i izisao. A Liptus je povracao pod stolom. I upravo kad su se spremali na bijeg, ugledali su dvije puske prislonjene uz vrata. Nisu ih uzeli, nego su odmah pozurili van, no vrata su bila izvana zakljucana. I dok su groznicavo razmisljali kako da se izvuku, opet se zacula skripa snijega pod necijim stopalima. Iznova su se sakrili pod stol, ispod smrdljive koze. Na vratima su se pojavila dva »duha«, zapravo muskarci u bijelim kabanicama i kapuljacama navucenim preko glave. Nosili su ubijenu srnu koja je visila svezana za kolac. Spustili su srnu i razgovarali izrugujuci se lovcima koji hrane divljac. Dok su palili fenjer, Miron i Liptus su jurnuli kroz vrata. Nitko ziv ih ne bi stigao, a onda se Miron dosjetio, jurnuo natrag i zakljucao vrata zemunice pa nastavio trcati za Liptusom. Dok su bjezali, primijetili su kako dvije prilike trče za njima. Opet su premrli od straha cudeci se kako su se ona dvojica tako brzo oslobodila iz zemunice. I kad su vec pomislili da su gotovi, Miron je shvatio da to za njima trče Slanina i Bakalar. Nasli su predsjednika Vucevica s kojim je bio nesimpaticni Levay sa zavojem na ruci. Sve su mu ispricali, a zacudeni clanovi Lovackog drustva silno su se naljutili na lovokradice. I lovci i dva policajca i sva cetvorica djecaka ponovo su se zaputili na otok da opkole zemunicu i uhvate lovokradice. S njima je isao i Levay. Na veliko razocaranje uzbudenih djecaka, vrata zemunice bila su razvaljena sjekirom, nestale su i puske, no pronadeno je sve ostalo sto su tamo bili zatekli Miron i Liptus. Vratili su se kuci. Razocaranom Mironu raspolozenje je vratila Aranka kad ju je kasno u noci pratio kuci. Na sjednici Lovackog drustva u Domu ipak se razrijesila tajna duha u mocvari zahvaljujuci hrabrosti i snalazljivosti Mironovoj i Liptusovoj. Dokazalo se da je »duh« i lovokradica clan Lovackog drustva Laszlo Levay, a glavni mu je pomocnik njegov rodak. Levay je meso ubijene divljaci skupo prodavao privatnim ugostiteljima.

Dobro je znao za akcije prihranjivanja divljaci pa je to lukavo iskoristio. Jos su i prosirili pricu o duhu u mocvari tako da su se praznovjerni bojali i nisu se usudivali odlaziti u mocvaru. Duha se bojao i Liptus, zato mu Miron nije htio kazati da vidi »duha« kad su cucali pod smrdljivom kozom. Levay je glumio da je ranjen. Kad je onomad pucao na srnu pa dotrcali Miron i Liptus, on je u zurbi sakrio pusku i kabanicu s kapuljacom, namocio maramicu u krv ubijene srne i zamotao ruku. Miron mu je preko zakrvavljene maramice omotao svoju i stvarno bio uvjeren da je lovokradica pucao na Levaya i ranio ga. No na zadnjoj sjednici Lovackog drustva Miron je primijetio da Levayu na rukavu lovackog kaputa nedostaje puce, upravo onakvo kakvo je on nasao kod ustrijeljenog srnjaka, kojeg su kasnije oteli Slanina i Bakalar. Da je to Levayevo puce potvrdio je stari nagluhi lovac jer je on izradio na stotine puceta i na svako puce stavio pocetna slova imena i prezimena narucitelja. Levay se branio i pokusao dokazati da ga Miron i drustvo krivo optuzuju, no djecaci su bili u pravu. Miron, Liptus, Melita, Slanina i Bakalar dobili su medalje Lovackog drustva na kojima je ispod imena i prezimena pisalo: Za pomoc u prihranjivanju divljaci u rezervatu Kopacki rit. Miron je jos posebno dobio lijep lovacki trofej - rogove srnjaka pricvrscene na izrezbarenoj dascici po lovackom obicaju - da se sjeca svog doprinosa u borbi za ocuvanje prirode. I Miron i Melita rastali su se od prijatelja uz obecanje da ce se opet vidjeti. Meliti je bilo tesko rastati se od srne, a Mironu od lijepe Aranke.

Redoslijed događaja:
1. Miron i Melita stižu u Kopački rit
2. Susreću svoje stare prijatelje
3. Dijeljenje letaka
4. Dolazak na Crnu Gredu
5. Kruženje priče o pojavi "duha"
6. Pronalazak čahure, srnjaka i puceta
7. Levay laže u vezi pucanja
8. Pronalazak zemunice
9. Bijeg lovokradica iz zemunice
10. Razotkrivanje Lèvaya
11. Povratak kući

Opis likova:

Glavni likovi:
Marion: hrabar, pametan, snalažljiv, pristojan
Liptus: snalažljiv, vrijedan, hrabar, neobičan
Melita: dobra, brižna, uredna, stidljiva

Sporedni likovi : Leopard i majka

Opis kopačkog rita: 

Zimi je život u močvari znatno siromašniji nego ljeti, jer mnoge ptice, koje daju glavno obilježje Kopačkom ritu, krajem ljeta ili početkom jeseni napuštaju močvaru i sele se na jug. Za neke od nih ove su močvare privremeno boravište, ili možda tek kratko odmaralište, a nekima je tu stalno skrovište. Neke opet dolaze ovamo samo da prezime, jer je i najjača zima u Kopačkom ritu mnogo blaža od one osrednje u Sibiru.
Miron : on je upravo navršio trinaest godina, inteligentan je hrabar snaažljiv dječak dobro odgojen, obziran i pristojna ponašanja
Liptus: dječak koji je doseli iz sijeka u Kopačevo, on je mironov vršnjak ime mu je Zltan a nadimak eukaliptus, snalažjiv je i okretan vrijedan voi se šaiti, rado pomaže drugima, nesebičan je i darežljiv.
Melita: mironova sestra, ide u peti razred, uredna djevojčica , u društvu je tvrena, želi ravnopravno sudjevati u svim akcijama, ljubitejica prirode.
Joszef Varga: vasnik restrana, liptusv otac, imao je prorijeđenu kosu zagađenu uz tjeme, tanke plave brčiće, guste obrve, sica mu nije silazio dobroćudan osmjeh.
Aranka: djevojčica u kju se miron zajubio, ima crnu kosu, krupne oči, ona je vrijedna i vesela djevojčica, otvorena i pričljiva.

Bilješka o piscu: Anto Gardas roden je 1938. u Agicima pokraj Dervente u Bosni i Hercegovini. Jos od djetinjstva zivi u Slavoniji, gdje je u Velimirovcima pohadao osnovnu skolu. Gimnaziju je zavrsio u Nasicama, a pravni fakultet u Zagrebu. Pisao je pjesme, igrokaze za djecu, price i romane. Znacajnija djela su mu: zbirke pjesama Uvijek netko nekog voli, Prvi suncokreti; price: Jez i zlatni potok, Zaboravljena torba, Zvijezda u travi, Price iz Kopackog rita, Damjanovo jezero; romani: Tajna zelene pecine, Ljubicasti planet, Bakreni Petar, hum profesora LeopoU da, Pigulica, Duh u mocvari, Filip, djecak bez imena, Prikaza, Miron na tragu svetog grata, Miron u skripcu.