Dunav Pavle Pavličić lektira srednja škola

Dunav
Vrsta djela: Roman
Pisac: Pavle Pavličić
Tema: rijeka dunav
Svaki mjesec u godini posebna je prica o Dunavu. Pocetkom svake godine, u sijecnju, Dunav postaje cudan poput sivog macka u doba parenja. Tada gotovo da nije vidljiv, samo se moze osjetiti njegova sveprisutnost ispod sivkastih slojeva magle. Svakih desetak-dvanaest godina iznenada se zamrzne i umjesto Dunava osvane siroka bijela cesta. Kod vecine ljudi ta cesta izaziva tihu jezu i strah od smrti, ali uvijek postoje oni koji zele pokazati svoju neustrasivost i hrabro se upucuju u setnju dunavskim ledom. Medu ljudima tada kola legenda o nesretnim svatovima koje je Dunav povukao u svoje dubine kroz razlomljeni led. Osim setaca. na rijeci se pojavljuju ledolomci i ribici koji pecaju kroz rupe u ledu. Ribolov je zimi oskudan i kada Dunav nije prekriven ledom, a ribe. hirovite cudi, koje se tada pojavljuju na trznici (fisplacu), izazivaju pravo cudenje medu ljudima. U sijecnju su rijetki camci na rijeci, samo ponekad se rijekom otisne kakav usamljeni camac uvijek ravno preko vode, nastojeci najkracom mogucom putanjom povezati dvije tocke na suprotnim obalama. Dunavski camac, ciklja, gradi se najcesce u proljece, no za stare graditelje zima ne predstavlja nikakav problem.
U veljaci pocinje pucanje leda i sante krecu na svoj put prema moru, taru se jedna o drugu i skrgucu. To je zvuk zime koja uzmice pred proljecem. Ponekad se dogodi da na santi pluta neka zivotinja koju je zateklo pucanje leda pa se poneki smjeli pojedinac upusta u plovidbu medu santama kako bi pomogao ubogoj zivotinji. Ti pokusaji spasavanja cesto zavrsavaju nesrecom pa nastrada i sam spasilac. Sante se znaju zaustaviti na nekom panju ili bilo cemu sto ih moze zadrzati te stvaraju branu. U spas dolaze madarski ledolomci i oslobadaju put. Ta plovidba santi zapravo je nekakvo pretproljetno, simbolicno ujedinjenje svih rijeka dunavskog sliva. Kada sante prestanu ploviti, pojavljuju se slepovi sa zanimljivim i neobicnim ljudima iz raznih krajeva, a ribiči se počinju pripremati za ribičku sezónu: produljuju se dozvole i sreduje príbor.

U ožujku padne topia proljetna kiša, sitna i dugotrajna, kiša koja budi. Promet na Dunavu vec se sasvim ustaljuje, pojavljuju se šlepovi, lade, motorni čamci, skela započinje svoj uobičajeni promet - sui nastoje pokazati da nisu zaboravili Dunav i da Dunav nije zaboravio njih. Uz sliku Dunava na početku proljeca, pripovjedač objašnjava kako nastaje dunavska luka. U tom opisu zrcali se znanje pravog stručnjaka, ali ima u njemu i dječačke zanesenosti i ushičenja. U ožujku započinju i prvi treninzi veslačkog kluba, razraduje se strategija, pravi se pian nastupa na regatama, a počinje i obuka novih veslača. Bodrenje trénera, koje nije upuceno veslačima, nego rijeci, miješa se s tihim šumom dunavske vode. Dolaskom travnja desná obala postaje sve žuča, a lijeva sve zelenija, Dunav, medu njima, mješavina je tih dviju boja. Prolječe je u punom jeku i na Dunav pristižu hobisti, jer to je razdoblje njihove najvece aktivnosti. Pripovjedač ih dijeli u nekoliko skupina, u svakoj od njih ima različitih ljudi, a svima je zajedničko da se istim žarom posvecuju svojim hobijima. Svibanjsko sunce i meka zelena voda mame prve dunavske kupače. To prvo proljetno kupanje nalik je tajnom rituálu i sve vezano uz njega neobično je: voda, zrak, ljudi. Jer prvo kupanje u Dunavu zapravo je neka vrsta krštenja, i to krštenje pojedinog čovjeka, kúpača, a svi su drugi na tom krštenju svjedoci.

U toplim svibanjskim nočima spavače ponekad bude zvukovi koji dopiru s rijeke, to su zvukovi tajnog ribolova. Nekada se mnogo lovilo nocu, ali danas je sve manje takvih zvuková - ribari su vrlo stari, njihova su djeca otišla u druge zanate. Uz objekte na dunavskoj obali redovito se nalaze i krčme u kojima se vode samo na Dunavu poznati razgovori, po nepisanim, ali starosjediocima poznatim pravilima. Lipanj je doba poplava. Počinju se topiti lanjski snjegovi u Schwarzwaldu i dunavska voda postaje sve hladnija, vodostaj sve viši. Porast vode nikoga ne zabrinjava, samo ga vatrogasci ozbiljno shvačaju i počinju se užurbano pripremati za poplavu. Jer, kao i led, svakih desetak-dvanaest godina poplava doista i dode. Tako je barem bilo dok nisu podzidali obalu. Ispočetka ljudi poplavu doživljavaju kao praznik: radnici uzimaju godišnji odmor, dječaci veselo šljapkaju bosi po centru grada, u grad se odlazi čamcima umjesto autobusima.

Takvo stanje potraje obično dva-tri tjedna, no ponekad Dunav sve iznenadi i pokaže svoju nestalnu cud. To se dogodilo 1965. godine, kada je poplava potrajala sve do srpnja i ostala poznata po nazivom katastrofálna poplava 1965. Dunav se u srpnju spušta na najbolju razinu za kupanje i tada dolaze ljudi koji su Dunav izabrali za ljetovanje. Povratnici uvijek pristižu u suton: našijenci koji rade u inozemstvu, gosti koji na Dunavu imaju rodake i študenti. Dunav je nekada osim za kupanje služio i kao kupaonica. U čistom i pitkom Dunavu tada se lovila riba na košare. Dunav postaje središte društvenih odnosa: karta se, igra šah, doživljavaju prve ljubavi. Sve je u kolovozu tako bogato i tako obilno da izgleda nevjerojatno, kao madioničarski trik. Kolovoška noč krátka je i prepuna zvuková: spavače budi zujanje komaraca, iz bara se čuju žabe.
Dunav noću drukčije diše. U kolovozu sváka obitelj koja drži do sebe odlazi na zajednički izlet, posljednji u godini. Na Dunavu ostaju cijeli dan, jedu, spávajú, pecaju, kupaju se i zajedno su. Pripreme obitelji za izlet odvíjajú se u prilično kaotičnim okolnostima i stvari nikako da krenu kako su planirali, no kada se napokon smjeste uz Dunav, sve sjeda na svoje mjesto i obitelji če se činiti da je jedan dio rijeke samo njihov. U kolovozu se dogada najviše utapljanja, jer tada čovjek ostaje dugo u vodi i misii da mu Dunav više ništa ne može. Dunav uvijek vrača utopljenike, on nije ničiji grob, on sve vrača, (...) vrača ih nama, jer netko ih mora primiti. Rujan je vrijeme mirisa. Grádom se širi miris octa u kojem se kuhaju paprike pomiješan s mirisom kestenova lišča, a u sve te mirise miješa se i Dunav. U rujnu se jedan dan mora izdvojiti za pripremu fiš-paprikaša.

U ovo doba godine Dunav pripadá svima i u životima ljudi igra vážnu ulogu, u ostalim mjesecima pripadá samo odabranima, onima koji su se za njega doista vezali. Tada su sve društvene manifestacije okrenute prema rijeci, uz Dunav se šeée, jede, pije ili kroje planovi. Listopad je most izmedu ljeta i zime, vrijeme kada prestaje kupanje, a aktivnosti ljudi sve su više vezane uz dunavske obale. Igra se nogomet, glavomet i puštaju jedrilice. Dječaci maštaju o budućnosti, a mladici se prisječaju dječaštva. U listopadu vodostaj je jako nizak te se mogu vidjeti oni dijelovi dna koji inače ostaju pod vodama Dunava. Tada Dunav pažljivom promatraču otvára svoje podrume i otkriva svoju prošlost.
U studenom počinju ozbiljnije kiše i voda stane rasti. Dolazi vrijeme da se čiklje povuku na obalu kako bi se zaštitile od valová, leda i santi. Do proljeća čamac više nitko neće pogledati. Duge jesenske kiše tjeraju ljude u zatvorene prostore, ali uvijek uz dunavsku obalu, najčešce u krčmu, gdje se odvíjajú duge kartaške partije. Prosinac nad Dunav ponovno spušta zastor snijega i sakriva ga od Ijudskih
pogleda. Oko Dunava nastaje tisina, samo se ponekad može čuti usamljeni krik neke ptice koja se izgubila u oluji. Za hladnih zimskih večeri ljudi se prisjeéaju proteklih mjeseci i svega što im je Dunav pružio, ne tražeci ništa zauzvrat. Glasanje snježne ptice koje se tada javlja uvjerava nas da je Dunav još tu, pa nam tvrdi -pa nam, dapače, garantira - da če prolječa opet doči.

Popularno

Recent Posts Widget

Sanovnik - Sanjarica

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K

L Lj M N Nj O P R S Š T U V Z Ž