Bijeli Jelen lektira za 3-razred

BIJELI JELEN 

Pisac: Vladimir Nazor

Mjesto radnje: šuma, selo
Vrijeme radnje: prošlost
Vrsta: priča da djecu
Tema: djevojka Anka provodi život u šumi
Poruka: čovjek treba živjeti tamo gdje mu je mjesto.

Kratak Sadržaj:

Ovo je priča o guščarici Anki koja se zbog guska Gagarila izgubila u šumi. Dok je Anka tražila Gagarila, našla ju je košuta i odvela u šumski ležaj. Anka je rasla i jednog dana je zbog njene zlatne kose prozvaše Zlatokosa. Anka je živjela i rasla uz Bijelog Jelena. Za njih su brinuli jelen Vitogor i košuta. Sve je bilo dobro, dok jednog dana u šumu nije došao neki mladić po imenu Ivan. Ivanov otac je bio slavni lovac. Kad je Ivan ugledao Zlatokosu, odmah je rekao: "Ova

će se djevojka udati se za mene!" Tog dana Ivan spremao u lov. Kad su životinje u šumi čule viku ljudi, odmah su se spremile za obranu. Zlatokosa i Bijeli Jelen su morali ostati na sigurnome, u šumskom ležaju. Bijeli Jelen nije osjetio opasnost pa je krenuo za ostalim životinjama. Lovci su ga uhvatili i zarobili. Anka je prenjela životinjama poruku od Ivana koja je glasila: "Ako se Anka vrati ljudima da će pustiti Bijeloga Jelena. Jednog dana Zlatokosa se vratila ljudima i udala za Ivana.

Opis likova:

Zlatokosa je djevojka zlatne kose. Hodala je uvijek bosa. Bila je jako dobra. Voljela je Bijeloga Jelena i ostale životinje u šumi. Kad su lovci uhvatili Bijeloga Jelena, vratila se među ljude i spasila ga.

O piscu:
Vladimir Nazor (Postira, 30. svibnja 1876. – Zagreb, 19. lipnja 1949.), hrvatski političar za vrijeme Nove Jugoslavije, pjesnik, prozaist i prevoditelj. Predsjednik ZAVNOH-a, i prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske. Pučku školu je završio na otoku Braču a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne znanosti, matematiku i fiziku u Grazu i Zagrebu. Diplomirao je 1902. Predavao je hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903. do 1918. godine u Istri gdje je ujedno i proveo najviše svog života. Umirovljen je 1933. godine u Zagrebu kao upravitelj dječjeg doma. Prvo djelo mu je bilo Slavenske legende (1900.)Godine 1904. u Zadru je objavljeno njegovo djelo Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme počinje pisati i Istarske priče. Koju godinu kasnije objavljuje Velog Jožu (1908.) – djelo po kojemu će se prepoznati Nazorova proza, a koje je on sam smatrao neuspjelim. Godine 1916. objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo, Stoimena.Na izborima 1934. Nazor se krivim političkim potezom izjasnio za takozvanu Jevtićevu listu, te su mu neko vrijeme zatvoreni stupci svih novina, časopisa i vrata svih izdavača. Nedugo poslije toga, 1939., objavljuje Pastira Lodu i Dedeka Kajbumščaka.Godine 1942. s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko Kupe odlazi u partizane, o čemu je izvijestio čak i Radio London. Nazor počinje voditi dnevnik S partizanima. Poslije rata objavio je i Pjesme partizanske. U ratu Nazor je predsjednik Izvršnoga odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskoga Sabora. Kao novoprimljeni akademik 1949. godine je imao i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao ulomke iz svoje nedovršene zbirke U zavičaju. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio talijanske i njemačke pjesnike